Involuntary Unemployment: The Case of Serbia and Croatia

This article demonstrates that strong evidence against J.M. Keynes’ “involuntary unemployment” hypothesis and expansion of money supply as a means of ensuring full employment exists even in the worst of economic catastrophes. The presented example of the 1995 exodus of 250,000 refugees from Croatia to Serbia offers evidence that a market consisting of thousands or millions of individuals is rarely devoid of opportunities for beneficial exchanges of goods and services. It is much more likely that these opportunities will be discovered when an individual sees engaging in voluntary exchanges with other individuals as the only means of reaching his or her ends.

See the full text here.

Did Rothbard “Borrow” the Income and Substitution Effects?

This article refutes the claim made by Bryan Caplan that Murray Rothbard’s value scale framework cannot explain the income and substitution effects of a price change. Caplan’s implicit assumption that it is impossible to derive the two effects without the use of the concept of indifference is also incorrect. This is shown by using an example where the value scale approach is used in a scenario often presented in most mainstream microeconomics textbooks: an individual with a given stock of money is set to exchange the entire stock for two goods. The article also points out that professor Rothbard did indicate that a price change has an effect on individual orderings of ends and means, which implies the substitution effect. On the other hand, the fact that a price increase reduces the purchasing power of a given stock of money directly implies the income effect. This article presents these two ideas in a simple framework in order to make them more transparent.

The article can be seen online here. If you would like to see the PDF of the original manuscript, please click here.

Humanitarni rat kao logička greška

Mnogi društveni teoretičari današnjice su utilitaristi. Općenito govoreći, utilitarista je netko tko vjeruje da se do pravde može doći putem analize troška i dobiti. Naprimjer, utilitarni ekonomista će vam reći da je, prije nego što se donese novi zakon, potrebno utvrditi “društvene” troškove i koristi datog zakona. Ako korist prevazilazi troškove, onda je zakon je opravdan. Neki govore o društvenim troškovima i koristi legalizacije prodaje droge i prostitucije i zaključuju da, ukoliko korist nadmašuje troškove, ti zakoni trebaju biti primijenjeni.

Ronald Koas (Ronald Coase), vjerojatno jedan od najčešće pogrešno shvaćenih utilitarnih ekonomista, je često kritikovan za ono što on nije rekao, tj. za tzv. Koasov teorem (eng. Coase Theorem), ali rijetko zbog onoga što on jest rekao – da prava pojedinca ovise od potencijala tih prava da proizvedu kolektivno bogatstvo. Sljedeći članak je kritika tog koasijanskog pristupa teoriji prava.

Koas, u svom eseju “Problem ruštvenog troška” (eng., The Problem of Social Cost) da, u slučajevima u kojima tržište to ne učini, vlada države treba da raspodijeli prava vlasništva na način koji bi povećao nacionalni dohodak. Njegov glavni argument je da bi u nekim slučajevima postojanje transakcijskih troškovia spriječilo učinkovitu raspodjelu vlasničkih prava kroz tržišne transakcije. Dakle, to bi bio posao za vladu.

U suštini, Koas predlaže teoriju prava po kojoj prava pojedinca ovise od okolnosti. Ako, primjerice, vladin birokrata smatra da bi oduzimanje Džimovih prava u korist Dženis dovelo do povećanja nacionalnog dohotka, onda je ova preraspodjela prava pravedna, bez obzira da li se Džim i Dženis slažu s tim.

Neki ekonomisti su pribjegli apstraktnijem pristupu i govore o maksimizaciji društvenog blagostanja ili korisnosti. U okviru ovog programa, korisnost (eng. utility) – ukupno zadovoljstvo materijalni m objektima, iskustvima i ostalim aspektima unutar društva – tretira se kao količina koja se može povećati ili smanjiti javnom politikom. Politika koja vodi poboljšanju ukupnog socijalnog blagostanja je, u tom okviru, opravdana.

Ovaj pristup teoriji prava je imao jak utjecaj u ekonomskoj nauci i počinje se prelivati u druge oblasti ljudskog djelovanja. Jedna od tih područja je i rat.

Utilitarizam i politika “humanitarnog” rata

Ideja “dobronamjernog” ili “blagonaklonog” militarizma nije nova. Međutim, počnnimo jednim od skorijih “dobronamjernih” vojnih napora. 24 ožujka 1999. godine članovi vlada 19 zemalja članica NATO-a su odlucili da u cilju sprječavanja “humanitarne katastrofe” na Kosovu, Savezna Republika Jugoslavija treba biti bombardirana.

Ovaj rat, nazvan “Milosrdni anđeo” njegove pristalice navode kao primjer uspješnog “humanitarnog” rata. Iako su njihovi pokretači ratove često opravdavali tvrdnjama o dobrobiti nekih grupa ljudi (obično naroda ili etničke skupine), ovo je bila prva izravna uporaba humanitarnih razloga kao jedinog opravdanja za rat. Nedavno su slični argumenti korišteni od strane pristaša zadržavanja Zapadnih trupa u Iraku i Afganistanu pod imenom “izgradnje nacije”.

Opet, u ovim slučajevima, odluka o tome da li da se trupe povuku ili ostanu, ovisi od dugoročne analize gubitaka i koristi, ne samo za zemlje čije su trupe tamo, nego i, navodno, za stanovnike zemlje “domaćina” i za cijelu u “međunarodnu zajednicu”. Mnogi od onih koji se protive ili podržavaju ove ratovae razlikuju se samo u svojim metodama obračunavanja ukupnih gubitaka i koristi.

Ukucavanjem fraze “cost-benefit analysis” i “war in Iraq” u Gugl (Google), dolazi se do oko 15000 nalaza (za ove dvije fraze doslovce). U rezultatima pretrage mogu se naći znanstveni članci, blogovi pravnih stručnjaka, sajtovi TV vijesti, novinski članci, govori političara, podosta raznovrsnih materijala. Ovi rezultati su grubi pokazatelj veličine i opsega potrage utilitarista za ispravnom procjenom troškova i koristi ovog rata. Pokušaji procjene tih troškova i koristi ne uključuju samo novčane troškove nego i pojmove kao što su “ljudske patnje”, “nacionalna u sigurnost”, “sloboda”, itd.

Još jedna nedavna vojna operacija u kojoj su se koristili slični argumenti je bombardovanje pojasa Gaze 2008. godine . Pokretači ove operacije je opisuju kao pokušaj da se spriječe buduće patnje izraelskih civila, uz nastojanje da se patnje palestinskih civila svedu na minimum. Osnovna premisa je da su eventualne civilne žrtve rata opravdane time da su one neophodan korak u sprečavanju daleko većih budućih civilnih žrtava.

Ova opravdanja ”humanitarnih” ratova mogu se sumirati riječima Fride Gitis (Frida Ghitis), političkog analitičara i redovitog kolumniste Majami Herald-a (Miami Herald) i Vorld Politiks Rivju (World Politics Review). Gospođa Gitis napisala mi je u emailu da je “rat nekada opravdan da bi se zaustavila još gora zvjerstva. To su humanitarni razlozi.”

Dakle, u ovoj definiciji se priznaje da humanitarni rat, baš kao i svaki drugi rat, podrazumijeva i neke troškove ili gubitke u vidu patnje ili smrti nevinih žrtava. Ali ta patnja ili smrt je opravdana ako je to kolektivne a žrtve a za neku veću korist, bez obzira da li su žrtve suglasne s time da budu žrtvovane.

Ovo je očito utilitaristička argumentacija po kojoj je neki čin opravdan samo ako ukupna korist ili dobrobit koja proistječe iz tog čina prelazi ukupne troškove ili gubitke. Svrha ovog članka je pokazati zašto ova utilitaristička argumentcija, kada se dovede do svojih logičkiih zaključaka, manjka kredibilitet.

Izračunavanje zvjerstava

Utilitaristička deja humanitarnog rata podrazumijeva obračunavanje i usproeđivanje troškova u odnosu na korist. Po terminologiji predloženoj od strane zagovornika takvih ratovaa, troškovi su zločini ili zvjerstva počinjena kao izravna posljedica humanitarnog rata, a korist su potencijalna zvjerstva koja je taj rat spriječio. Postoje dva problema u ovom tumačenjeu: prvo, kako mjeriti zverstva, a drugo, kako ćemo računati zločine koji se nikada nisu desili?

Nešto nije zverstvo samo zato što je posvuda proliveno dosta crvene tekućine koju mi, ljudi, nazivamo krvlju, nego zato što čovjek, suočen sa takvom scenom i događajima koji su joj prethodili, doživljava određene emocije. Mjera u kojoj je neki događaj zvestvo je određena unutarnjim iskustvom pojedinca, ne samo fizičkim svojstvima događaja.

Tako, kada je u pitanju mjerenje zločina ili zvjerstava, svaki slučaj ljudske patnje je drugačiji i svaka usporedba besmislena. Na primjer, što je veće zvjerstvo: dijete koje izgubi roditelje od eksplozije bombe podmatnute u putničkom avionu, ili čovjek koji izgubi vid od šrapnela kasetnee bombe, ili otac koji izgubi trogodišnju kći ispod ruševina porodične kuće? Tko će procjeni “količinu” počinjenih zvjerstava?

Korisnost (eng. utility), ili značaj koji različiti pojedinci polažu na različite aspekte fizičke realnosti, svoje vlastite živote i dobrobit, je subjektivna. Dakle, ne postoji objektiv na jedinica mjere za korisnost. Mi ne možemo usporediti ocjene fizičke realnosti dvije različite osobe, ne možemo ih dodamo ili pomnožimo na bilo kakv objektivan način koji bi mogao biti podjednako razumljiv i prihvatljiv svima. Dakle, ne može se izračunati objektivna ukupna ”količina” zločina ili zvjerstava izazvanih ratom.

Međutim , čak i ako usvojimo naopaku ideju da pravičnost rata može biti izvedena brojenjem leševa, izgubljenih ruku, nogu, očiju, itd., postoji još jedan problem – nikada nećemo znati što je neki rat spriječio. Možemo samo nagađati što bi se dogodilo da se ”humanitarni” rat nikada nije desio.

Prihvaćanje kalkulacije pravde na temelju spekulacija o budućnosti bi dalo ljudima pravo na upotrebu nasilja protiv bilo koga na koga sumnjaju da bi mogao počiniti kazneno djelo.

Čak i ako se prihvati ovaj princip etičkog prosuđivanja zasnovan na spekulaciji i “objektivnooj” meri patnje, profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta a u Chicagu Erik A. Pozner (Eric A. Posner) sumnja da je ijedna od nedavnih ”humanitarnih” intervencija, uključujući i bombardovanje Jugoslavije 1999 godine, bila opravdana. On tvrdi da troškovi tih intervencija daleko nadmašuju njegovu procjenu potencijalne koristi.

Zaključak

Oni koji žele da vode “humanitarne” ratove, trebaju nas prvo uvjereiti da znaju budućnost. Onda nas trebaju uruvjeriti da znaju objektivnu vrijednost stradanja i smrti svakog čovjeka. Konačno, oni nas trebaju uvjeriti da su životi nekih ljudi manje vrijedni od života nekih drugih ljudi.

The Humanitarian War Fallacy

This article provides a link between the utilitarian theory of rights and the “humanitarian war” doctrine. Next, it discusses the validity of the “humanitarian war” argument used by many proponents of military interventions allegedly intended to prevent potential atrocities in preexisting military conflicts. The “humanitarian” war itself, according to its proponents, should not cause worse atrocities than it prevented. The thesis of the article is that the concept is fundamentally flawed due to two important errors in assumptions. Anyone who wants to claim that some war was indeed humanitarian, implicitly assumes that (1) there is an objective unit of measurement for atrocities and (2) that there is someone who can predict the potential future atrocities prevented by a “humanitarian” war. Since it is obvious that both assumptions are nonsensical, so is the “humanitarian war” argument that follows from them.

For full PDF file, click here, and for an edited version, published at Mises.org, click here. Za verziju na srpskohrvatskom, kliknite ovdje

Clashing Concepts of Utility

Neoclassical economics is built upon the subjective theory of value. Carl Menger (1840 – 1921) is the father of the subjective theory of value. Menger states: “value is therefore nothing inherent in goods, no property of them, but merely the importance that we first attribute to the satisfaction of our needs, that is, to our lives and well-being.”[1] There is no neoclassical economist – and this is pretty much anyone who does not adhere to the failed labour theory of value – that denies this. However, it seems there are many who, along the way, forgot what Menger meant by the term – diminishing marginal utility. I used to be one of them, not because I forgot but because no one ever told me in the first place. So, I had to find out for myself.

For full text PDF, click here or see an edited version at Mises.org

It’s the Language of Action, Not a Trick

This article provides an application of the “Austrian” concept of value to an everyday life phenomenon – retail discounts termed buy-one-get-one-half-off. The thesis is that the success of this marketing approach lies in the very nature of human action rather than in our tendency to misjudge some situations. The article provides step by step examples and a reference to Murray Rothbard’s value scale concept to illustrate this point. In addition, a critique of the Marshallian approach to “price discrimination” and of the tendency to attach negative ethical judgement to this marketing technique is provided.

Read the full text here or see an edited version at Mises.org

Nacionalni interesi ili tržišna ekonomija?

Da mi je neko prije deset godina, dok sam sa natovarenim pijačnim torbama koje smo, da li zbog raznobojnog dezena ili zbog sposobnosti da progutaju cjelokupnu pokretnu imovinu jednog “prognanog lica”, zvali “krmačama”, u čekaonici surčinskog aerodroma, poslije pomalo emotivnog (mora se priznati) rastanka sa školskim drugom Bojanom i drugaricom Gordanom, sa neodređenim uzbuđenjem odbrojavao minute pred svoj prvi let avionom uopšte i prvu posjetu zemlji koju sam vidio samo u filmovima … dakle, da mi je neko tada rekao da ću se za deset godina ozbiljno baviti agroekonomijom te daleke zemlje, ne znam da li bih mu povjerovao iz najmanje dva razloga. Prvo, do tada je jedini ekonomski problem kojim sam se ozbiljno bavio bio kako razvući stotinak njemačkih maraka na studentski dom, menzu, cigarete, poneki vikend izlazak i na kraju, autobusku kartu kući da bih bar jednom mjesečno pojeo ljudski topli obrok. 
Lako je razumjeti zašto je tada ekonomija za mene bila jedna vrlo stresna, a ponajviše nezanimljiva disciplina. Drugo, do tada sam mislio da je los jedini poljoprivredni proizvod koji može uspijevati u Kanadi. Iskustvo je pokazalo da sam u oba slučaja bio u krivu. Bilo kako bilo, čudni su putevi Gospodnji, a bogami i ovaj moj i tako ja zavoljeh i ekonomiju i tu novu zemlju u kojoj se igrom slučaja nađoh. Trenutno sam redovni student na doktorskim studijama agroekonomije Univerziteta u Gvelfu (Guelph), nedaleko Toronta. U skladu s tim možda bi bilo zanimljivo da ovo svoje inostrano iskustvo u oblasti poljoprivredne ekonomije podijelim sa zemljacima čiji život poprilično zavisi od te primarne grane ekonomije, bilo da su proizvođači ili potrošači.
S vremena na vrijeme “prošetam” srpskim internet stranicama vezanim za pitanja poljoprivrede i šumarstva (šumarstvo je moja nesuđena profesija pa me nostalgija nanese i na tu stranu) i vidim da se stvari polako mijenjaju. Vjetrovi tranzicije prema tržišnoj ekonomiji počeli su da duvaju i u jedra naših individualnih proizvđača hrane. Da li je ova metafora najprikladnije izabrana, moraću da ostavim na sud vama, ljudima koji se nalaze u centru te tranzicije. Moja je bojazan, čitajuci program Vlade Srbije da će u toj buri mnogi ostati nasukani na neki neprisupačni greben, a brojni možda i potonuti, a sve zarad davanja šanse onima najproduktivnijima da isplivaju na površinu. I ovdje ćete mi morati oprostiti moju moguću neinformisanost ako potcjenjujem planove Vlade za pomoć malim i “neproduktivnim” poljoprivrednicima.
Nemam ništa protiv produktivnosti, ali treba biti pažljiv kako do nje doći i treba biti obazriv koliki značaj dajemo principima tržisne ekonomije u grani privrede u kojoj su ti principi globalno najmanje primijenjeni. Nisam u poziciji da dajem sud kakav je pogled običnog srpskog čovjeka na agrarni sektor zapadnih zemalja, ali ako neko misli da je tim zapadnim zemljama prioritet efikasnost u poljoprivredi, duboko se vara. Efikasnost je svakako važna i dobrodošla, ali ne i presudna. Prioritet najvećih zapadnih izvoznika hrane kao sto su SAD i EU je nezavisnost od uvoza prehrambenih proizvoda i zaštita poljoprivrednog sektora kao strateške indistrije, a glavna aktivnost ministarstva poljoprivrede je naći način kako preliti što vise javnog novca u džepove poljoprivrednika. Zanimljivo je da je jedan od glavnih, ne tako javno isticanih, motiva za novčanu pomoć agrarnom sektoru od strane države upravo politicke prirode – nezavisnost od uvoza u slučaju poremecenih političkih odnosa sa trgovinskim partnerima. Lista ostalih argumenata za uplitanje države u funkcionisanje tržišta poljorivrednim proizvodima je podugacka. U poslijednje vrijeme se izdvaja i ideja da je seoski način života kulturno dobro i da ga kao takav treba sačuvati. U Knadi, SAD i EU farmeri takođe dobijaju značajnu materijalnu podršku na ime zaštite zivotne sredine i pružanja estetskih vrijednosti seoskog pejzaža. Ideja u pozadini ovakve politike je da tržiste ne može kompenzovati farmere za sve usluge koje pružaju društvu i zato je tu država da to ispravi. Dakle ni na zapadu slobodno tržiste nije alfa i omega odnosa države prema ekonomiji.
Samo da na momenat zastanem i definišem pojam ekonomske efikasnosti spomenut ranije. Jezikom svakodnevice, ekonomska efikasnost, koja osnov tržisne privrede, je ideja da svako proizvodi ono za sta je najsposobniji, a da je slobodno trziste najbolji teren pokazivanje te sposobnosti. Tako, recimo, ako je američki farmer sposobniji od kanadskog u proizvodnji junetine, Kanada bi trebalo da uvozi junetinu iz SAD, a taj neproduktivni kanadski farmer bi trebalo da pošto-poto poveća svoju produktivnost ili promijeni profesiju i radi nešto za šta je sposobniji. Na pitanje šta bi se s njim desilo ako on nema sredstava ili vremena da stekne znanja kako da poboljša svoju produktivnost, a bavljenje poljoprivredom je jedino čime se u životu bavio, nije teško dati odgovor. Srećom, vlade obiju zemalja to vrlo dobro znaju pa su se tako i pobrinule da nihovi farmeri ne budu na diretnom udaru jeftinije konkurencije iz uvoza. Poljoprivredna politika Kanade, koju ću pokusati da sumiram u nekoliko slijedećih pasosa, se bitno ne razlikuje od politike nenog južnog susjeda – bazirana je na direktnoj i indirektnoj pomoći poljoprivrednom sektoru i maksimalnom mogucem naporu da se ograniči uvoz.
Kanada je federalna država koja se sastoji od 13 federalnih jedinica – 10 provincija i 3 teritorije. Poljorivredna politika je u zajedničkoj nadležnosti federalne, provincijskih i teritorijalnih vlada tako što federalna vlada daje opšti okvir politike, a provincije i teritorije dalje taj okvir prilagođavaju svojim specifičnim potrebama i ciljevima. Imajuci u vidu ukupnu dužinu trajanja države, Kanada ima relativno dugu istoriju poljoprivredne politike. Velika prostranstva na zapadnu zemlje (provincije Saskačevan, Alberta i Manitoba) su u 19 vijeku bile poprište trke za teritorijama između britanskog dominiona Kanade i Sjedinjenih Američkih Država. Ta područja su bila ubrzano naseljavana emigrantima iz istočne Evrope tako što im je država davala besplatnu zemlju za obradu. Jedan od glavnih motiva je bio naseliti te teritorije prije Sjedinjenih Država i tako položiti pravo na nju. Država se, naravno, morala pobrinuti da ti ljudi i ostanu na toj zemlji i odatle je poljoprivreda došla u sam centar zakonskih akata.
Svi važniji problemi poljoprivrednika u posljednjih stotinak i vise godina rješavani su tako sto je izglasan zakonski akt koji bi dotični problem trebalo da otkloni. Tako naprimjer Canadian Western Grain Transportation Act iz 1897 postoji i dan danas, a svrha mu je da farmerima iz zapadne Kanade omogući jeftin transport žita u istočne provincije. Sličnim zakonskim aktima su formirana i tijela koja su jedina ovlašćena za prodaju pojedinih poljoprivrednih proizvoda kao sto su žitarice, živina, jaja i mlijeko. Svrha ovih tijela, koja se inače nazivaju Marketing Boards je da farmerima obezbijede bolju pregovaračku poziciju u odnosu na velike otkupce. U suštini, to su ozakonjeni karteli farmera koji eliminišu međusobnu konkurenciju. Iako eliminacija konkurencije ima negativnu konotaciju kad su u pitanju veliki industrijski proizvođači, odsustvo konkurencije među malim farmerima kada postoji samo nekoliko otkupaca na veliko ili velikih prerađivača, može da čini razliku između golog preživljavanja i pristojnog života za farmerovu porodicu.
Uz to što su zakonom definisani načini i tijela koja vrše prodaju poljoprivrednih proizvoda prerađivačima, takođe postoje i dodatni zakoni koji omogućuju ovim prodajnim tijelima da ograniče količinu proizvodnje na nivou države i time povise tržišnu cijenu. Ovo je slučaj sa mlijekom, živinskim mesom i jajima. Da bi ovi programi funkcionisali potrebno je takođe ograničiti uvoz jeftinijeg mlijeka, živine i jaja sa svjetskog tržista. Naravno, ta ograničenja su regulisana zakonskim aktima na nivou države. Kanada dozvoljava podmirenje do 5% domaće potražnje za mliječnim proizvodima iz uvoza, a sve preko te količine je oporezovano pod stopom od preko 200% što efektivno sprečava dalji uvoz. Postoje debate i pregovori na nivou Svjetske trgovinske organizacije da se ove restrikcije na uvoz ublaže, ali poslijednja runda pregovora traje još od 1996. i nekih bitnijih pomaka još nema na vidiku.
Primjera radi, u proteklih četrdesetak godina, proizvodnja mlijeka u Kanadi je zakonski regulisana na federalnom i provincijskom nivou. Na nivou države proizvodnja je ograničena na oko 76 miliona hektolitara godišnje. Svaka provincija ima tačno definsan udio u ukupnoj proizvodnji koji ne može prekoračiti. Da bi cijeli sistem funkcionisao, mlijeko može proizvoditi i prodavati samo farmer koji je registrovan kod svog provincijskog prodajnog odbora i to tačno određenu količinu koja se jos naziva i kvota, a izražava se u kilogramima mliječne masti. Svoju ličnu kvotu farmer može uvećati samo ako kupi dio kvote drugog farmera. Ovo je takođe detaljno regulisan prces koji mora ići kroz provincijski prodajni odbor. Kvota je na pocetku programa bila razdijeljena besplatno i iznosila je oko 90% od uobičajene proizvodnje, ali je ubrzo zatim dobila na vrijednosti kad je dozvoljena trgovina kvotom između farmera. To znači da su farmeri spremni platiti jedan drugome određenu sumu u razmjenu ustupanje prava proizvodnje određene količine mlijeka. Trenutno, za pravo proizvodnje dodatnog kilograma mliječne masti, farmeri su spremni da izdvoje od 25 do 30 hiljada kanadskih dolara. Ovo je najočigledniji pokazatelj ekstraprofita u proizvodnji mlijeka. Taj ekstraprofit je rezultat relativno visoke cijene koja je direktna posljedica ograničene ponude. Ne znam koliko je ovo novost domaćem čitaocu, ali sličnu poljoprivrednu strategiju u proizvodnji mlijeka imaju i SAD i EU.
Poslije svega navedenog ipak treba imati u vidu da je kanadska poljoprivreda, i pored relativne ’’uljuljkanosti’’ u razne zaštitne progrme Vlade, i dalje vrlo produktivna. Samo uporedbe radi, sa otprilike jednakim brojem muznih krava kao i Srbija (oko 1 milion), Kanada proizvede oko 4 do 5 puta više mlijeka (76 miliona hektolitara u uporedbi sa oko 17 milona u Srbiji). Ne bih se stavio na stranu ni zagovornika ni oponenata gore opisanog pristupa poljoprivrednoj politici jer svaka politika ima svoje dobtnike i gubitnike unutar društva. Namjera mi je bila da ilustrujem činjenicu da i visokorazvijene zapadne zemlje, čiji se ekonomski sistem zasniva na tržišnoj privredi, ipak daju poljoprivredi strateški značaj u odnosu na ostale grane privrede. Ako postoji grana u kojoj država može da manipuliše tržištem u interesu proizvođača, onda je to poljoprivreda, a glavni argumenat je da je to od strateškog nacionalnog interesa. Tako izgleda da zalaganje za nacionalne interese naposlijetku i nije baš “balkanski” izum i da su i ’’zapadnjaci’’ spremni odreći se dijela globalne ekonomske efikasnosti zarad tih nacionalnih interesa.