Zašto mislim da protesti neće ništa značajno promijeniti

Nikola Kojo onomad kaže da će otići iz Srbije ako ovi protesti ne promijene sistem (ma šta to značilo). Takođe kaže da ne može da shvati političko opredjeljenje Mikija Manojlovića. Tonom je sugerisao da je to Mikijevo opredjeljenje simptom njegovog moralnog pada pa čak možda i staračke senilnosti.

Oba ova stava mi sugerišu da, ako Kojo predstavlja proteste, on ne nudi ništa suštinski novo. Ko ima malo duže sjećanje, pamti kako je i Vuk Drašković govorio nešto o posljednjoj šansi da se nešto promijeni, a ako do promjene ne dođe, onda je to potpuni kolaps Srbije. Sjećamo se i DOS-a i njihovih gotovo identičnih vapaja. Dakle, nudi se standardna priča gdje stojimo pred bezdanom koji će nas progutati ako nešto ne promijenimo. Ja sam iz Srbije otišao nakon pada Miloševića sa jednakim entuzijazmom kojim bih otišao i prije njegovog pada, dakle pomiješanih emocija. Niti sam prije njegovog pada htio otići zbog njega, niti mi se želja za odlaskom promijenila poslije 5. oktobra. Uvijek postoji sutra i uvijek se stvari mogu promijeniti. “Life is long and things change.”

Drugo, mene baš zanima kako Miki Manojlović razmišlja i, da sam bio na Kojinom mjestu, vjerovatno bih rekao nešto tipa: “Nemam pojma zašto je Miki podržao vlast, ali volio bih gostovati u istoj emisiji ako ga pozovete pa da o tome popričamo. Nema smisla da ja tu nešto sam spekulišem.” Ali jok, Kojo je poput uvrijeđene snaše iz duše pustio svoje razočaranje Mikijem. Opet, tipična reakcija u proteklih 30 godina na političko neistomišlje. Dakle, Kojo nam nije ponudio ništa suštinski novo u odnosu na ono što već imamo.

Protiv sistema se ne protestuje samo šetnjom. Protiv sistema se protestuje i tako što klincu koji baci papir od bureka na ulicu kažemo da to nije u redu i kada bahatom vozaču pokažemo da nam se njegovo ponašanje gadi, kada jasno pokažemo da ne odobravamo korupciju, čak i kad nama ide u prilog, kada odbijemo diskutovati o političkim ubjeđenjima Mikija Manojlovića čak onda kad nam to ide u prilog. Imam osjećaj da će i poslije ovih protesta sve biti isto jer nedovoljan broj ljudi, uz to što želi mijenjati sistem, želi mijenjati i sebe.

Barry Cullen v. Rajsic: When Warranty is Just Not Enough

The image below is related to a Google review posted here. It may be of interest to people dealing with car repair warranties. Usually, I don’t discuss individual businesses, but this infuriating experience warrants an exception. If you are interested in the details, please read the review first, as it comes chronologically before the correspondence in the image below.

Da li Hrvatskoj treba Jugoslavija da bi surađivala sa bivšim jugoslavenskim republikama?

Često čujemo priče o ekonomskoj suradnji između jugoslavenskih republika prije raspada SFRJ. Implicitno se nameće utisak da nam je za suradnju bila potrebna zajednička država, da ta suradnja ne bi mogla da se ostvari u nekom drgom političkom ustrojstvu. To me je navelo na sljedeći mini prijekt. Cilj mi je da nađem neku smislenu mjernu jedinicu za razinu ekonomske suradnje između bivših jugoslavenskih republika sada, kad više nisu u zajedničkoj državi. 

Našao sam divnu bazu podataka – Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske. Ova baza podataka daje detaljne brojčane informacije o trgovinskoj razmjeni Hrvatske sa svim partmerima u svijetu, uključujuči i zemlje bivše Jugoslavije. Prije nego što predstavim neka mjerenja razine ekonomske suradnje između Hrvatske i zemalja bivše Jugoslavije, da podijelim nekoliko detalja koji su me iznenadili pa će možda i vas. 

Od preko 130 zemalja svijeta sa kojima Hrvatska ima trgovinske odnose, tri bivše jugoslavenske republike su među top pet uvoznika proizvoda iz Hrvatske u 2016-oj. Četvrtina ukupnog hrvatskog izvoza ide u ove tri zemlje. 16% hrvatskog uvoza dolazi iz ove tri zemlje. Te tri zemlje su Slovenija, Bosna i Hercegovina i Srbija. 

Vrijednost hrvatskog uvoza iz Kine je pribižna vrijednosti uvoza iz Srbije. Kao vanjskotrgovinski partmer, Srbija je ispred Francuske, Španjolske, Švedske, Velike Britanije, Švicarske. Bosna i Hercegovina je još važniji partner nego Srbija. Hrvatska sa Bosnom i Hercegovinom trguje duplo više nego sa Srbijom, a sa Srbijom trguje više nego sa Rusijom ili bilo kojom od gore nabrojanaih europsih zemalja ponaosob. 

Od bivših jugoslavenskih zemalja, Slovenija je naš najveći partner. U prošloj godini 12% hrvatskog izvoza je išlo u Sloveniju, oko 10% u Bosnu i Hercegovinu i oko 5% u Srbiju. 

Ne samo da je udio bivših jugoslavenskih zemalja, posebice Slovenije, Bosne i Hercegovine i Srbije u hrvatskoj vanjskoj trgovini značajan nego se on vremenom i povećava. Pogledajmo.

Kad se radi o izvozu u zemlje bivše Jugoslavije, on je od 2011. porastao sa nešto više od 2,5 milijardi eura godišnje do 3,5 milijardi eura u 2016-oj. Uglavnom smo izvozili više nego što smo uvozili, ali 2013. i 2015. uvoz iz zemalja bivše Jugoslavije je bio veći nego izvoz. Sve u svemu, ne može se reći da smo jedni drugima nepotrebni. Da bismo ove brojeve stavili u neku perspektivu, 3,5 milijardi eura je oko 10% bruto domaćeg proizvoda Srbije u 2016-oj. 

Ako bismo sadašnji hrvatski izvoz u zemlje regiona usporedili sa njenom razmjenom sa jugoslavenskim republikama za vrijeme Jugoslavije, vidimo da on danas nije dostigao vrijednost onoga iz osamdesetih, koji je bio oko 3,7 milijardi ondašnjih dolara godišnje, što bi odgovaralo vrijednosti od oko 9,1 milijardi dolara danas ili oko 7,7 milijardi eura. Sadašnji izvoz u zemlje regiona je i dalje upola manji od onoga za vrijeme bivše Jugoslavije, ali je on u trendu porasta. S druge strane, dosta robne razmjene unutar bivše Jugoslavije je bilo isforsirano restrikcijama na vanjsku trgovinu i unutrašnjim političkim odlukama. Smanjenjem vanskotrgovinskih restrikcija, za očekivati je da bi se unutarnja trgovina smanjila bez obzira da li smo ili nismo u zajedničkoj državi.

Ukupna robna razmjena, koja se računa kao zbroj uvoza i izvoza, mjeri stupanj uzajamne otvorenosti Hrvatske i njenih trgovinskih partnera u regionu. Tu vidimo da ovo mjerilo uzajamne otvorenosi također bilježi rast u proteklih šest godina. Ukupna razmjena se povećala sa nešto preko 4,5 milijardi eura na skoro 7 milijardi eura, u prosjeku 8,7% godišnje. Dakle, i ovdje vidimo kretanje ka daljem ekonomskom zbližavanju bez postojanja zajedničke države.

 

Na kraju, pitamo se koliko je trgovina sa zemljama bivše Jugoslavije Hrvatskoj važna u odnosu na trgovinu sa ostalim zemljama u svijetu i može li se ovdje zamijetiti kakav trend. Zato sam izrazio robnu razmjenu sa zemljama bivše Jugosalvije kao postotak ukupne robne razmjene Hrvatske sa svijetom. Tu vidimo da trenutno više od jedne petine (21,3%) robne razmjene Hrvatske sa svijetom odlazi na zemlje bivše Jugoslavije. Ne samo to nego ovaj postotak pokazuje blagu tendenciju rasta. U 2011-oj je iznosio samo 17,6% da bi prošle godine premašio 21%.

Šta se iz ovoga da zaključiti? Zasigurno ne da ovi brojevi znače da Hrvatska treba da se uključi u neku novu Jugoslaviju. Naprotiv, što ovdje možemo vidjeti da narodi bivše Jugoslavije mogu surađivati i bez zajedničke države. Ne samo da mogu surađivati nego je ta suradnja neminovna posljedica geografske blizine i komparativnih prednosti. Jedino što je potrebno je da svaka od tih država smanji uplitanje državnog aparata u međunarodnu trgovinu i ljudi će sami naći načina da surađuju. Nije im potreban centralni planer da im kaže da trebaju jedni drugima pomagati. Evo, brojevi pokazuju da oni to već i rade.

Hej tirani, nismo ni lijeni ni glupi!

Poslije svake prirodne katastrofe neizbježno se jave oni koji tvrde da postoji sreća u nesreći jer, tobože, elementarne nepogode poput uragana, poplava i potresa mogu da “stimuliraju ekonomiju”. Logičku grešku kod ove ideje još prije više od 150 godina razotkrio je Frederic Bastiat. Usprkos tome, nove verzije ove teze preživljavaju i pomaljaju svoje ružno lice poslije svake veće prirodne, a ponekad i ljudskom rukom prouzrokovane katastrofe.

Standardna kritika teze da nas katastrofe mogu učiniti bogatijima koristi analogiju razbijenog prozora. Jest, točno je da ako namjerno razbijemo izlog neke trgovine, to će stvoriti posao za stakloresca koji će zaraditi šest franaka nakon što popravi izlog. Točno je da je dobro za stakloresca da zaradi, ali bi još bolje bilo da prozor nije ni razbijen. Tada bi vlasnik trgovine, umjesto da plaća popravljanje izloga, mogao tih šest franaka potrošiti na nove cipele ili novu knjigu ili novo odijelo. Dakle, staklorezac se okoristio o tršku vlasnika izloga.

Ako logiku destrukcije primijenimo na masovnoj skali, posljedica je da će društvo svoja sredstva usmjeriti ka obnovi razorenog umjesto ka proizvodnji novih dobara. Umjesto da naše društvo usmjeri resurse ka proizvodnji knjiga, cipela ili odijela, ono iste te resurse koristi za obnovu porušenih objekata.

Bastiat je ukazivao da postoji viđeno, ali i neviđeno. Neviđeno je u ovom slučaju sve ono čega se odričemo radi obnove porušenog. To je oportunitetni trošak. Svaki put kad se odlučimo da iskoristimo resurse na jedan način, ti isti resursi se ne mogu iskorititi za nešto drugo. Svaki put kad odlučimo da razbijemo nešto, resursi koji se moraju iskoristiti za obnovu razbijenog neće moći da se iskoriste za proizvodnju nekih drugih proizvoda. Dakle, svaki put kad se odlučimo da razbijemo nešto, odričemo se nečega radi obnove porušenog. 

Ovo nam jasno govori da je konačni učinak politike razbijanja gubitak za društvo. Zašto onda i danas, nakon 150 godina, ova pogreška nastavlja da živi i često se pojavljuju ekonomisti koji tvrde da za ekonomiju može biti dobro ako uragan razori čitave grdove? Uzimajući u obzir logiku Bastiatove kritike razaranja, slijedi da ovi ekonomisti misle da je vrijednost onoga čega se odričemo ravna nuli i da je ljudima potrebno razaranje da ih trgne iz letargije pa da prestanu da budu “nezaposleni” i počnu da miješaju beton umjesto što čitaju knjige.

Da pojasnim. Zamislite da sam ja odlučio da ne radim petkom i da provedem to vrijeme sa djecom i čitajući knjige. Zarađujem dovoljno da svaki petak provedem “nezaposlen”. Neće biti raskošno, ali baš se veselim vremenu provedenom s djecom i vremenu koje ću posvetiti sebi. To je potprilike 50 dana provedenih kod kuće, a ne na poslu. Uzmimo da zarađujem 250 dolara dnevno. Odlukom da ne radim 50 dana sam se odrekao zarade od oko 12.500 dolara. Imajući u vidu Bastiatovu logiku, znamo da je meni vrijeme provedeno sa djecom i čitajući knjige vrijedno najmanje 12.500 dolara jer toliko zarade sam spreman se odreći radi toga.

Ali, ova vrijednost moga vremena provedenog se djecom nije zabilježena u BDP-a Kanade. Ona se tamo računa kao nula. Ako bismo gledali samo na brojeve koji postoje u službenim knjigama, ispada da sam ja odlučio da ne radim petkom jer sam lijen. Kako drugačije objasniti nečiju odluku da se odrekne 12.500 dolara zarade. Ako je vrijednost vremena provedenog ne radeći nula onda jedini razlog zašto bih ja želio da se odreknem te zarade je što mrzim rad ili nisam dovoljno pametan da nađem nešto da radim petkom–ili sam lijen ili sam glup.

Zamislimo sad da uragan prođe mojim gradom i razbije prozore na mojoj kući. Sad mi je potrebno, recimo, 12.500 dolara da popravim prozore. Budući da se radi o važnom popravku, spreman sam da godinu dana radim petkom kako bih pokrio trošak popravke. Ovo će se u državnom BDP-u očitovati kao povećanje od 12.500 dolara. Činjenica da sam se ja odrekao vremena provedenog s djecom i u čitanju knjiga neće ući u tu računicu. Ispada da smo se obogatili za 12.500 dolara bez ikakvog troška. Oni koji su konzervativniji bi rekli da je šteta od uragana pokrivena dodatnim radom, ali bi često dodali da je bolje kad ljudi više rade pa je njima bolja situacija u kojima svi rade na obnovi nego kad poneko sjedi “nezaposlen”.

Kako god okrenemo, pobornici ideje da je razaranje dobro za ekonomiju imaju u glavi tiransku ideju da sam ja ili lijen ili nedovoljno pametan da nađem neki plaćen posao i zbog toga vrijeme provodim kod kuće. Njima nije teško napraviti još jedan mali korak od prirodnih katastrofa do ljudskom rukom prouzrokovanih pa im nije problem ni razbiti prozor kad nema uragana da ga razbije. Njima i ratovi izgledaju kao sila koja će primorati lijene i glupe da se uhvate lopate. Njima često nije problem napraviti još jedan “mali” korak pa opravdavati upotrebu sile zakona da bi se “glupima” i “lijenima” naredilo da rade bilo što za bilo koju sumu novca. Mali je korak do masovnih radnih akcija, a onaj tko odbije da se uhvati lopate se onda etiketira ili kao lijen ili glup. A svi znamo da je lijenoga i glupoga opravdano prisliti na društveno-korisni rad.

Facebook is rigged to feed your addiction

If you know how drug dealers work, you know that, the more frequently you ask them for drugs, the more frequently they will check if you want more drugs. Facebook does the same thing with its notifications. It gives you more notifications the more you check them.

You might think that this is logically impossible because the number of notifications you receive depends on the number of times people actually like, comment on your posts, photos or comments or when they tag you. This is only partially true. It is true that, if no one likes, comments or tags you in his posts or comments, you will not have any notifications. But, if someone does react to your posts, Facebook has different options for reporting on this. You may get just one notification which “folds” more notifications or you can get each of the folded notifications separately. For example, instead of a single notification “Jimmy and Johnny liked your photo”, you may receive two notifications: “Jimmy liked your photo” and “Johnny liked your photo”. Thus, Facebook can reduce the number of notifications that you will receive by folding more notifications into one.

How do I know that Facebook gives you more notifications if you check them more frequently? I did an experiment. I stopped checking my notifications six months ago. I describe my reasoning here. What was the outcome of this experiment? Several thousand notifications by now? Nope. If you ever try to ignore Facebook notifications, the number of your unchecked notifications (that little red number by the globe) will grow up to about 100 and then it will oscillate between 90 and 100. So, it takes 100 unchecked notifications for Facebook to give up bothering you with new notifications. It “quits” at around 100 notifications. When the algorithm detects that you stopped checking your notifications, it starts folding new notifications into the old ones so that the total number doesn’t exceed 100. Only for brief moments during these six months, my notifications exceeded 100 and then they returned to about 95.

This means that the fact that you get new notifications every day depends on the fact that your are clicking on that little globe frequently. Once you bring the number of new notifications to zero, Facebook will be quick to tell you that someone liked your photo or replied to your comment or whatever.

But, this is not the only way Facebook feeds your addiction by giving you more notifications if you ask for more. On a few occasions I did click on my notifications by mistake. After that I would maintain my policy of not checking the notification again for weeks. What happened then? The number of unchecked notifications climbs back up from 1 to about 100 in a few days. But, it climes faster in the beginning and then slows down. The first day of not checking, I would have accumulated about 30 notifications. The next day the would be about 55 notifications. The third day there was usually about 75. The next day the number climbs to about 85, and in the next days it stabilizes at 95 to 100.

What this tells us is that Facebook is programmed to give you more notifications if you check them frequently. Just like the dealer on the street, it is programmed to feed your addiction.

Što to imaju Kanađani, a mi nemamo?

Jedna od prvih stvari koje sam primijetio po dolasku u Kanadu je da su Kanađani, tada sam mislio, lakovjerni poput male djece. I mnogi “naši” su mi to potvrdili. Govorili su: “Vidiš kako su glupi. Možeš ih prevariti kako hoćeš.” Pošto meni vrag ne da mira, prvo se zapitah kako su oni to tako glupi, a mi došli kod njih živjeti. Nije bilo obrnuto–da su Kanađani bili zavidni nama “pametnim” Balkancima na superiornom društvu koje smo stvorili pa dolaze živjeti kod nas. Odgovor koji bi tipični “našijenac” na to imao bi bio otprilike: “Ma naše društvo je bolje; mi smo bolji ljudi. Ovdje smo došli samo zbog novca.” Čekaj, mi smo tako dobri ljudi da smo spremni svega se odreći radi novca? Sva ta navodna duhovna superiornost našeg zavičaja nam vrijedi oko 5000 dolara mjesečno. Baš smo kvalitetni ljudi onda. 

Naravno, nisam se zadovoljio ovim ofucanim “objašnjenjima” nego sam potražio bolja. Nisu oni naivni ni glupi nego imaju više povjerenja u ljude oko sebe. Baš zbog toga su i stvorili bogatije društvo nego mi Balkanci. Možemo mi da krivimo i Turke i Austrougare i Tita i koga hoćemo, ali mi smo sami sebi najveći neprijatelji. Svaki ugovor koji postoji između dva čovjeka jako je skup ako je iza njega nepovjerenje. Ljudi koji zaziru jedni od drugih malo će ugovora i napraviti među sobom. Propsperitet i napredak društva ponajviše ovise o međusobnoj suradnji njegovih članova. Kanađani ne troše svoju energiju na to da provjere da li će ih neko prevariti. Troše je na produktivne aktivnosti. Takvo ponašanje mogu da si priušte baš zato što vjeruju jedni drugima. Da bi društvo išlo naprijed, čovjek mora spustiti gard i prepustiti se milosti i nemilosti bližnjega svoga. Naravno, i bližnji mora isto učiniti ako ćemo naprijed.

Prva reakcija koju na ovo očekujem je da mi nismo ništa ni bolji ni lošiji od Kanađana nego je sustav takav da ne postoji povjerenje u taj “sustav”. Prvo, slažem se da vjerovatno ne postoji bitna razlika u urođenoj sposobnosti da budemo dobri ili pametni između nas i Kanađana. Slažem se i da narod nema povjerenja u sustav tj. institucije, ali to i jeste dio moje teze. “Sustav” nije neka apstraktna mehanička pojava koja postoji van ljudi i njihove svijesti. Sistem je sačinjen od ljudi. Kanađani su provjeru vjerodostojnosti ugovora među ljudima u društvu povjerili trećim licima–odvjetnicima, zakonodavcima, inspekcijskim agencijama–zato što im vjeruju. To famozno povjerenje u institucije i pravnu državu kojih su našim političarima puna usta zavise od pogleda na svijet ljudi koji sačinjavaju te institucije i ljudi koji usluge tih institucija koriste.

To ne znači da nitko nikad nikoga neće prevariti. I sami znamo da je to utopija, ali i previsok stupanj nepovjerenja prema drugim ljudima je poguban za društvo. Također bi aposlutno povjerenje u druge bilo pogubno za društvo. Svi znamo šta se desi kad mislimo da nije na nama da uopće preispitujemo ispravnost postupaka ljudi na vlasti. To je idealna podloga za tiraniju i totalitarne režime. Ali, i previsok stupanj nepovjerenja prema drugima vodi ka rasipanju dragocjenih resursa. Dakle, moja poanta je da su Kanađani došli bliže optimalnom stupnju povjerenja jedih prema drugima nego što smo to mi uspjeli.

Sama podjela rada i specijalizacija, koji su baza tržišne ekonomije, ovise o međusobnom povjerenju. Standardni primjeri komparative prednosti iz ekonomskih udžbenika u kojima se jedan čovjek specijalizira u proizvodnji jednog proizvoda, a drugi čovjek u proizvodnji drugog proizvoda, zasniva se na međusobnom povjerenju. Ako se ja specijaliziram za proizvodnju, recimo, mlijeka, onda ovisim o drugim ljudima za sve svoje ostale potrebe. Dakle, moja odluka da ne buden “svaštar” i proizvodim sve što mi treba nego da to povjerim drugima ovisi o tome koliko ja vjerujem tim drugima da će mi, kad mi bude trebalo, te svoje proizvode staviti na raspolaganje, od kruha pa do popravljanja auta. Čovjek koji nikome ne vjeruje pokušava da u svemu bude samodovoljan, a to je jako neproduktivan sistem.

Dakle, kad kažemo “ma neka samo svako radi svoj posao” ili “neka institucije rade svoj posao”, implicitno podrazumijevamo da svako vjeruje drugima da će i oni raditi svoj posao. “Sistem” funkcionira dobro kad se ja usredotočim na svoj posao, a drugima ostavim da se usredotoče na svoj, kada ja ne trošim svoju energiju da im “držim svijeću” jer i za “držanje svijeće” ima tko čiji je to posao.

Ne dozvolite da vam antitržišni mentalitet pojede budućnost

Na samom početku studija u Kanadi, nepunih osam mjeseci nakon što sam u tu zemlju došao, napisao sam esej simptomatičnog naslova “Ne dozvolite da vam novac pojede dušu” u kojem sam kritizirao kandsku poljoprivredu jer je, kako sam tada mislio, usredotočena samo na profit, a u drugi plan stavlja tradicionalne vrijednosti kao što su obitelj, prijateljstvo i zajedništvo. Tu sam iznio niz antitržišnih teza koje mi iz ove perspektive djeluju naivno i djetinjasto, ali su mi sada dragocjene. Dragocjene su mi jer mi pomažu da razumijem antitržišni sentiment koji je vrlo zastupljen u Hrvatskoj.

U čemu se taj antitržišni sentiment očituje? Očituje se ponajviše u svakodnevnom narativu. Zanimljiv mi je način na koji se na Balkanu govori o privatnom vlasništvu. Uz taj termin uvijek se nekako u svakodnevnom diskursu povlači zadah nepravde. “Ma on ti je privatnik” se uglavnom koristi kao moralna etiketa. Ono, “lako je njemu; (jer) on je privatnik”. Ili “ma briga njega za nas; (jer) on je privatnik”. Ili “ma to je kupio neki privatnik; (pa zato) mi od toga nećemo imati nikakve koristi.”

To gledanje na tuđu korist kao na vlastitu štetu je vjerovatno jedna od značajnijih barijera uspostavljanju prave tržišne ekonomije na Blakanu.

Sličan tip narativa je da se privatnik bogati tako što zapošljava druge da rade za njega. Rekli biste: “Pa kakav sad prigovor ovome imaš? Ovo je gola činjenica.” Ali, nije ovo gola činjenica. Prvo, nismo definirali što to znači biti bogat? Bogat u odnosu na što ili koga? Evo, ja sam bogat u odnosu na sebe prije petnaest godina, ali vjerovatno nisam bogat u odnosu na Billa Gatesa.

Drugo, zar nije također točno da privatnik radi i za radnika? Ja sam, recimo, od sveučilišta u Waterloou i od sveučilišta u Guelphu dobio na raspolaganje ogromnu količinu njihovog kapitala koji mi koristi za to da učim studente i pišem znanstvene radove i tako zarađujem za sebe i svoju obitelj. Dakle, ja sam se “obogatio” “radeći za drugoga”. Stavljam oba termina pod navodnike jer su oba subjektivna. Zavise u koju polovicu čaše gledate, onu punu ili onu praznu.

Zašto se samo usredotočiti na “prazni” dio čaše, tj. na to da su ta sveučilišta od mene dobila na raspolaganje moj rad i da ja radim za njih. Točno, radim ja za njih, ali rade i oni za mane. Ja njima nudim moje usluge, a oni meni nude svoje. Moj radni odnos je u obostranu korist, a ne samo u korist mog poslodavca. To što netko ima koristi od mog rada ne znači da on od mene nešto otima ili da naš odnos ide na moju štetu. Tako je u svakom dobrovoljnom odnosu radnika i poslodavca.

Nedavno sam napisao članak o neprijavaljenom radu ili, popularno, “radu na crno”. Kad sam čitao neke komentare, imao sam osjećaj da čitam onaj moj esej o “nepravednoj” kanadskoj poljoprivredi gdje je, navodno, osobni profit prioritet. I tu kod našeg čovjeka postoji naglasak na “čaša je do pola prazna”. U Kanadi, recimo, mnogi dostavljači brze hrane rade na crno i na to prosječan Kanađaning gleda kao na nužno zlo posla koji je vrlo slabo plaćen. Mnogi novi imigranti rade na crno jer su drugačije neisplativi. Razina znanja im je takva da nisu baš produktivni.

Kod nas na Balkanu riječi koje se prvo spomenu kad se govori o radu na crno su kriminal i varanje države. Dobija se dojam da bi naš čovjek radije bio po zakonu nezaposlen nego da radi na crno. Ne znam da li je ovo posljedica one “bolje za dinar ležeti nego za dva raditi” koja je bila aktualna za vrijeme Jugoslavije, ali mi prilično liči na to. 

Onu drugu, punu stranu čaše, malo tko spominje, a to je da je zaposlen čovjek društveno dobro. Zaposlen čovjek proizvodi nešto što će nekome biti od koristi. Zaposlen čovjek je aktivan, kreće se u krugu ostalih zaposlenih ljudi i time dolazi u kontakt sa novim mogućnostima produktivnog djelovanja. Ne treba zaboraviti i ono što je možda najvažnije, a to je psihološki utjecaj zaposlenosti. Zaposlen čovjek ima osjećaj svrhe. Nedostatak osjećaja svrhe korijen je mnogih psihičkih problema i zato je za čovjekovo mentalno i fizičko zdravlje pogubno da bude nezaposlen.

Točno, bilo bi idealno kad bi država smanjila nepotrebne namete pa da rad na crno ne bude surova realnost ili da svaki radnik bude dovoljno produktivan da poslodavac za sve može da izdvoji državne namete. Ali iz perspektive čovjeka koji treba preživjeti na neki smislen način, mnogo je smislenije da si nađe neko zaposlenje, pa makar i na crno, ako ne može drugačije, nego da sjedi i čeka da se zakon promijeni. Jeste, čaša je do pola prazna, ali bolje je da bude do pola prazna, a do pola puna nego da bude do kraja prazna.

Koga je šokirao Charlottesville, taj živi pod staklenim zvonom

U jeku nedavnih događaja u Charlottesvilleu, mnogi progresivno orijentirani Kanađani su sa zgražanjem komentirali te događaje. Stanje šoka je bilo očigledno, “virtue signaling” također. Fraze jakog emotivnog naboja poput “Prvo su došli …” su prštale na sve strane. Meni lično je bilo zabavno to gledati jer otkriva, po meni, mnogo ozbiljniji problem.

Nisam komentirao nedavne incidente u Charlottesvilleu jer mi to nije ništa šokantno, ništa novo što prije nisam znao. Kao imigrant, naviknut sam na latentni rasizam koji je posvuda. Zabrinjavajući nisu oni koji su svjesni svog rasizma, poput onih čije nasilje smo upravo vidjeli. Odrastao sam okružen takvim ljudima. 

Više me brinu oni koji nisu svjesni svog rasizma jer je njihovo ponašanje u ekstremno kriznim momentima teško predvidjedi, a mnogo je takvih. Nihova nesvijest se najbolje vidi u načinu na koji se obezvrijeđuju iskustva useljenika, a sve pod etiketom “objektivne znanosti”. Na primjer, u beskrajnom nizu ekonomskih studija koje analiziraju ekonomske efekte imigracije, pitanje uvijek ide ovako: “Da li imigranti uzrokuju smanjenje plaća domaćeg stanovništva?” Implicitno je da se to podrazumijeva kao vrijednosno neutralno pitanje, objektivno, bez prejudiciranja ko je u ovoj priči manje ili više bitan. 
Meni, koji sam šesnaest godina sa druge strane ovog “znanstvenog” pitanja, kao dan je jasno da se ovoj gore konstrukciji imigranti implicitno tretiraju kao mrtva materija koja, eto, sama od sebe dođe pa onda snizi plaće domaćeg stanovništva. Implicitno je takođe i to da se snižavanje plaće domaćeg stanovništva smatra lošim. Da se ne smatra lošim, ne bi se mi ekonomisti toliko trgali izučavajući taj “problem”. A zašto je loše? Pa valjda zato što u prvi plan stavljamo tog domaćeg radnika i brine nas što je njegova plaća snižena.
U međuvremenu, nitko mi nikada nije rekao nešto poput: “Čovječe, pa ti imigranti su izgleda spremni pretrpjeti puno boli kada gotovo nikad ne odbijaju raditi za manje plaće i pod gorim uvjetima od domaćeg stanovništva!” Nitko, koliko je meni poznato, nije analizirao znanstevno pitanje: “Da li bi plaće imigranata bile veće kad bi se domaći radnici s njima manje natjecali za iste poslove?” Ovo je isto ono prvo pitanje, ali iz perspektive inigranata. Dakle, pod krinkom znanstvene neutralnosti se provlači latentna netrpeljivost prema doseljenicima. 
Drugi čest slučaj latentnog rasizma je kad se senzacionalistički izdvajaju slucajevi “dobrog susjeda inigranta.” Nedavno je cijelu Kanadu obišao tekst sa pričom u kojoj se govori o Sirijcu koji je pomogao svojim kanadskim susjedima tijekom olujnog nevremana. Ono što je meni, kao nekadašnjoj izbjeglici, odmah palo na pamet su sljedeća pitanja: Što? Postoji nešto izvanredno u useljeniku kao dobrom susjedu? A što ako nije dobar susjed? Ima li i on jednako pravo biti šupak kao i bilo tko drugi?

Da pojasnim, iako se čini dobrom idejom ukazati na pozitivna djela izbjeglica, ovakav pristup šalje rasističku poruku. Prvo, to podrazumijeva da je važno posebno istaknuti da je dobronamjernik bio izbjeglica, kao da ne bismo očekivali da izbjeglice pomažu svojim susjedima. No, zašto izbjeglica ne bi pomogla? Članak pokušava reći onima koji ne vole izbjeglice: “Vidi, izbjeglice su dobri ljudi”. Time se podrazumijeva da je nužno uvjeriti druge da izbjeglice mogu biti dobre, kao da se izbjeglice nekako razlikuju od ostalih i moramo potvrditi njihovu ljudskost.

Mnogi vjeruju da su takve priče potrebne jer postoji mišljenje da neke izbjeglice neće pridonijeti svojim novim domovima i društvima. No, većina rođenih Kanađana neće pridonijeti svom susjedstvu na poseban način i to se smatra sasvim OK. Većina Kanađana ne zna ni imena svojih susjeda, ali se njihova pristojnost ne dovodi u pitanje zbog toga. Ne moramo pridonijeti našem susjedstvu na poseban način da bi nas smatrali pristojnim ljudima. Podrazumijeva se da smo dobri ljudi sve dok ne učinimo nešto loše. Međutim, članci poput onog koji sam prethodno povezao podrazumijevaju da izbjeglice trebaju pokazati dodatni napor samo da bi došli do razine na kojoj je ostatak nas po defaultu. 

Ovo su samo dva manja primjera latentnog rasizma na koji se svaki useljenik navikne kao što se ljudsko tijelo navikne na atmosferski pritisak zraka. Ali, bude nam zabavno kad se ti isti latentni rasisti svi nakostriješe na one rasiste koji su bar iskreni, jasni i glasni u svojim pobudama. 

Šta je bilo u smeđoj plastičnoj kutiji?

O bježaniji iz Krajine početkom avgusta 1995. pisali su mnogi. Svi znamo kako je to bilo, iz milion perspektiva. Tako sam bar mislio jutros dok sam sporim hodom koračao od auta do kancelarije. Koračao sam sporo jer sam se nadao da ću do kancelarijskih vrata uspjeti da završim misao. I tada me strefi! Za mene taj događaj postoji ne kao vremenska linija nego kao niz scena koje pamtim, ali taj niz se iz godine u godinu skraćuje i svaka scena gubi poneki detalj. Siguran sam da je postojalo vrijeme kad sam znao šta je bilo u toj smeđoj plastičnoj kutiji u mojoj vitrini iza knjiga. Moralo je biti nešto važno kad je dospjelo na listu stvari po koje bih se vratio čak iz Bosanskog Novog u Petrinju te subote 5. 8. 1995.

U Bosanski Novi smo stigli dan prije, kada “je počelo”, tetkinim Golfom dvojkom preko Šamarice, tetka, njeno dvoje djece, mama i ja. Išli smo “da se sklonimo u pozadinu dok ne prođe.” U Bosanskom Novom smo se, sa još nekoliko porodica, smjestili u stanu nekih ljudi koji su se poznavali ili su bili rodbina sa nekim tetkinim komšijama, ali ja nisam imao pojma ko su oni, a ni sad ne znam. Kako je vrijeme odmicalo, i kako su vijesti za vijestima na TV-u promicale, postajalo je sve jasnije da se mi u Petrinju nećemo skoro vratiti. Ne znam kako i kad, ali tada je na snagu stupio plan B: da se neko od nas vrati i iz kuće pokupi najvažije stvari dok se još u Petrinju može. Pošto sam ja muško, a po godinama sam bio blizu vojnoj sposobnosti, odučili smo da ipak ide samo mama, a ja da ostanem u Novom. “Šta znaš kakvih budala ima pa te mogu napasti što ne braniš ognjište, tj. termoakumulacionu peć.”

Dakle koji su to najvažniji artikli pokretne imovine šesnaestogodinjeg mene uspjeli da se probiju na tu listu? Kad biste me sad pitali da se sjetim, vjerovatno ne bih mogao, ali srećom, došao sam u posjed originalnog dokumenta koji je moja mama čuvala sve ove godine. Tu sve piše, plavo na bijelo i to šifrirano, u slučaju da poruka dodje u ruke nekome neželjenom. Šta ti je psiha tinejdžera odraslog u ratnoj zoni!

Lista prvo navodi glavne lokacije gdje se šta nalazi. Vitrina i fotelja u mojoj sobi su glavne lokacije. Dalje, vidimo da se nešto nalazi na petstotoj stranici enciklopedije u mojoj vitrini. Znate šta je tamo? Tamo je određena svota njemačkih maraka koje sam štedio za Leviske 501. Koliko je tačno bilo ne sjećam se, ali očito još ne dovoljno. Dalje, vidi se da mi je bilijarska kugla koja je bila u akvariju bila jako bitna. Nju sam ukrao u nekom bilijar-klubu, ali da me ubijete sad, ne mogu se sjetiti kojem. Samsung kazetofon je takođe našao svoje mjesto na listi. Ima dvije glave. Može da presnimava sa kasete na kasetu, a može i sa radija da snima. Zvučnici se odvajaju. Sva dugmad rade. Na kraju, vidimo da je bilo jako važno naći kaiš u ladici moga stola. Taj kaiš nije bio obični kaiš nego onaj sa nitnama. Vole ga i dizelaši i pankeri. Dakle a “must have item”.  

Sigurno ste primijetili da sam nešto preskočio. Preskočio sam smeđu plastičnu kutiju u dnu vitrine iza knjiga, a preskočio sam je s razlogom. Ja nemam pojma o kakvoj kutiji se radi i šta je u njoj. Tom šesnaestogodišnjem meni je njen sadržaj očigledno bio vrlo bitan. Šta je u toj smeđoj plastičnoj kutiji u dnu vitrine iza knjiga? Ne bi šesnaestogodišnji ja to tako zakamuflirao da nije nešto važno. Opet, vidite po listi mojih prioriteta da bi se moglo raditi o nečemu vrlo “bitnom” kao što je još jedna bilijarska kugla.

Bilo kako bilo, izgleda da nikad nećemo saznati šta je bilo u toj smeđoj plastičnoj kutiji iza knjiga u mojoj vitrini. Možda zna onaj ko je u moju kuću prvi ušao poslije “Oluje”. Ako slučajno pročita ove retke, nadam se da neće da mi otkrije tu misteriju. Ljepše je ovako.

Poverty is a state of mind

Have you noticed that the phrase “pissing on the poor” is mostly used by people with above-average incomes? I deliberately use the term “people with above-average incomes” and not “people who are not poor”. If someone called me poor in the 1990s, I would never have looked at him again. Why? Because to label someone as poor means to not recognize his control over his own life. As long as we don’t consider ourselves poor, there is hope for us.

Some would argue: “Don’t you think that our wealth depends on the system in which we live? For example, a slave is poor because the system has made him poor.”

First, wealth and being poor are two different categories. Wealth is an objective category that can be measured in dollars, or any other monetary unit. Being poor is a subjective category. It is a state of mind. A person is poor when he perceives himself only as a victim of external circumstances. This person does not believe that he has any power over his own life.

A slave has very little wealth, but this does not prevent him from choosing how he is going to view the world. Put yourself in his position. Imagine that you know that you will spend your entire life as a slave. Are you going to choose to spend your only chance at being alive on viewing yourself as a victim of the system or will you choose make the best of what you have? I would have opted for the latter. That’s why I gave a figurative “f… off” to all the UNPROFOR soldiers who pitied me as a victim of war and to all those who later pitied me as a refugee.

One might argue that this worldview does not motivate us to change the system. But, this interpretation would be wrong. When is the likelihood that people will change the system greater: when people are depressed and convinced in being complete victims of the system or when people are full of life energy? The fact that a slave may be full of life energy does not mean that he loves being a slave. It just means that if there is an opportunity for him to change his position, he will likely notice and take that opportunity. He will not wait for others to rescue him from his misfortune.

I know many of Canadians who could not fathom that someone could be happy in the conditions in which I once lived. When I told them that I was not desperate at the time and that I did not feel inferior to the people who lived in better conditions, they looked at me in disbelief. In fact, I was quite happy during that time. To them, I looked  like a slave who chose to view himself as the master of his domain.

Since the sense self-ownership, even in the worst of times, is still fresh in my memory and it feels quite real, I have no problem imagining, say, an American slave at the beginning of the 19th century, who feels this kind of self-ownership. I can fully understand his deliberate refusal to be “poor” even though his wealth and his freedom of movement were very limited. A person who is a slave in his own mind can not fight for physical freedom, and a person who is poor in his own mind can not fight for financial freedom.