Hej tirani, nismo ni lijeni ni glupi!

Poslije svake prirodne katastrofe neizbježno se jave oni koji tvrde da postoji sreća u nesreći jer, tobože, elementarne nepogode poput uragana, poplava i potresa mogu da “stimuliraju ekonomiju”. Logičku grešku kod ove ideje još prije više od 150 godina razotkrio je Frederic Bastiat. Usprkos tome, nove verzije ove teze preživljavaju i pomaljaju svoje ružno lice poslije svake veće prirodne, a ponekad i ljudskom rukom prouzrokovane katastrofe.

Standardna kritika teze da nas katastrofe mogu učiniti bogatijima koristi analogiju razbijenog prozora. Jest, točno je da ako namjerno razbijemo izlog neke trgovine, to će stvoriti posao za stakloresca koji će zaraditi šest franaka nakon što popravi izlog. Točno je da je dobro za stakloresca da zaradi, ali bi još bolje bilo da prozor nije ni razbijen. Tada bi vlasnik trgovine, umjesto da plaća popravljanje izloga, mogao tih šest franaka potrošiti na nove cipele ili novu knjigu ili novo odijelo. Dakle, staklorezac se okoristio o tršku vlasnika izloga.

Ako logiku destrukcije primijenimo na masovnoj skali, posljedica je da će društvo svoja sredstva usmjeriti ka obnovi razorenog umjesto ka proizvodnji novih dobara. Umjesto da naše društvo usmjeri resurse ka proizvodnji knjiga, cipela ili odijela, ono iste te resurse koristi za obnovu porušenih objekata.

Bastiat je ukazivao da postoji viđeno, ali i neviđeno. Neviđeno je u ovom slučaju sve ono čega se odričemo radi obnove porušenog. To je oportunitetni trošak. Svaki put kad se odlučimo da iskoristimo resurse na jedan način, ti isti resursi se ne mogu iskorititi za nešto drugo. Svaki put kad odlučimo da razbijemo nešto, resursi koji se moraju iskoristiti za obnovu razbijenog neće moći da se iskoriste za proizvodnju nekih drugih proizvoda. Dakle, svaki put kad se odlučimo da razbijemo nešto, odričemo se nečega radi obnove porušenog. 

Ovo nam jasno govori da je konačni učinak politike razbijanja gubitak za društvo. Zašto onda i danas, nakon 150 godina, ova pogreška nastavlja da živi i često se pojavljuju ekonomisti koji tvrde da za ekonomiju može biti dobro ako uragan razori čitave grdove? Uzimajući u obzir logiku Bastiatove kritike razaranja, slijedi da ovi ekonomisti misle da je vrijednost onoga čega se odričemo ravna nuli i da je ljudima potrebno razaranje da ih trgne iz letargije pa da prestanu da budu “nezaposleni” i počnu da miješaju beton umjesto što čitaju knjige.

Da pojasnim. Zamislite da sam ja odlučio da ne radim petkom i da provedem to vrijeme sa djecom i čitajući knjige. Zarađujem dovoljno da svaki petak provedem “nezaposlen”. Neće biti raskošno, ali baš se veselim vremenu provedenom s djecom i vremenu koje ću posvetiti sebi. To je potprilike 50 dana provedenih kod kuće, a ne na poslu. Uzmimo da zarađujem 250 dolara dnevno. Odlukom da ne radim 50 dana sam se odrekao zarade od oko 12.500 dolara. Imajući u vidu Bastiatovu logiku, znamo da je meni vrijeme provedeno sa djecom i čitajući knjige vrijedno najmanje 12.500 dolara jer toliko zarade sam spreman se odreći radi toga.

Ali, ova vrijednost moga vremena provedenog se djecom nije zabilježena u BDP-a Kanade. Ona se tamo računa kao nula. Ako bismo gledali samo na brojeve koji postoje u službenim knjigama, ispada da sam ja odlučio da ne radim petkom jer sam lijen. Kako drugačije objasniti nečiju odluku da se odrekne 12.500 dolara zarade. Ako je vrijednost vremena provedenog ne radeći nula onda jedini razlog zašto bih ja želio da se odreknem te zarade je što mrzim rad ili nisam dovoljno pametan da nađem nešto da radim petkom–ili sam lijen ili sam glup.

Zamislimo sad da uragan prođe mojim gradom i razbije prozore na mojoj kući. Sad mi je potrebno, recimo, 12.500 dolara da popravim prozore. Budući da se radi o važnom popravku, spreman sam da godinu dana radim petkom kako bih pokrio trošak popravke. Ovo će se u državnom BDP-u očitovati kao povećanje od 12.500 dolara. Činjenica da sam se ja odrekao vremena provedenog s djecom i u čitanju knjiga neće ući u tu računicu. Ispada da smo se obogatili za 12.500 dolara bez ikakvog troška. Oni koji su konzervativniji bi rekli da je šteta od uragana pokrivena dodatnim radom, ali bi često dodali da je bolje kad ljudi više rade pa je njima bolja situacija u kojima svi rade na obnovi nego kad poneko sjedi “nezaposlen”.

Kako god okrenemo, pobornici ideje da je razaranje dobro za ekonomiju imaju u glavi tiransku ideju da sam ja ili lijen ili nedovoljno pametan da nađem neki plaćen posao i zbog toga vrijeme provodim kod kuće. Njima nije teško napraviti još jedan mali korak od prirodnih katastrofa do ljudskom rukom prouzrokovanih pa im nije problem ni razbiti prozor kad nema uragana da ga razbije. Njima i ratovi izgledaju kao sila koja će primorati lijene i glupe da se uhvate lopate. Njima često nije problem napraviti još jedan “mali” korak pa opravdavati upotrebu sile zakona da bi se “glupima” i “lijenima” naredilo da rade bilo što za bilo koju sumu novca. Mali je korak do masovnih radnih akcija, a onaj tko odbije da se uhvati lopate se onda etiketira ili kao lijen ili glup. A svi znamo da je lijenoga i glupoga opravdano prisliti na društveno-korisni rad.

Facebook is rigged to feed your addiction

If you know how drug dealers work, you know that, the more frequently you ask them for drugs, the more frequently they will check if you want more drugs. Facebook does the same thing with its notifications. It gives you more notifications the more you check them.

You might think that this is logically impossible because the number of notifications you receive depends on the number of times people actually like, comment on your posts, photos or comments or when they tag you. This is only partially true. It is true that, if no one likes, comments or tags you in his posts or comments, you will not have any notifications. But, if someone does react to your posts, Facebook has different options for reporting on this. You may get just one notification which “folds” more notifications or you can get each of the folded notifications separately. For example, instead of a single notification “Jimmy and Johnny liked your photo”, you may receive two notifications: “Jimmy liked your photo” and “Johnny liked your photo”. Thus, Facebook can reduce the number of notifications that you will receive by folding more notifications into one.

How do I know that Facebook gives you more notifications if you check them more frequently? I did an experiment. I stopped checking my notifications six months ago. I describe my reasoning here. What was the outcome of this experiment? Several thousand notifications by now? Nope. If you ever try to ignore Facebook notifications, the number of your unchecked notifications (that little red number by the globe) will grow up to about 100 and then it will oscillate between 90 and 100. So, it takes 100 unchecked notifications for Facebook to give up bothering you with new notifications. It “quits” at around 100 notifications. When the algorithm detects that you stopped checking your notifications, it starts folding new notifications into the old ones so that the total number doesn’t exceed 100. Only for brief moments during these six months, my notifications exceeded 100 and then they returned to about 95.

This means that the fact that you get new notifications every day depends on the fact that your are clicking on that little globe frequently. Once you bring the number of new notifications to zero, Facebook will be quick to tell you that someone liked your photo or replied to your comment or whatever.

But, this is not the only way Facebook feeds your addiction by giving you more notifications if you ask for more. On a few occasions I did click on my notifications by mistake. After that I would maintain my policy of not checking the notification again for weeks. What happened then? The number of unchecked notifications climbs back up from 1 to about 100 in a few days. But, it climes faster in the beginning and then slows down. The first day of not checking, I would have accumulated about 30 notifications. The next day the would be about 55 notifications. The third day there was usually about 75. The next day the number climbs to about 85, and in the next days it stabilizes at 95 to 100.

What this tells us is that Facebook is programmed to give you more notifications if you check them frequently. Just like the dealer on the street, it is programmed to feed your addiction.

Što to imaju Kanađani, a mi nemamo?

Jedna od prvih stvari koje sam primijetio po dolasku u Kanadu je da su Kanađani, tada sam mislio, lakovjerni poput male djece. I mnogi “naši” su mi to potvrdili. Govorili su: “Vidiš kako su glupi. Možeš ih prevariti kako hoćeš.” Pošto meni vrag ne da mira, prvo se zapitah kako su oni to tako glupi, a mi došli kod njih živjeti. Nije bilo obrnuto–da su Kanađani bili zavidni nama “pametnim” Balkancima na superiornom društvu koje smo stvorili pa dolaze živjeti kod nas. Odgovor koji bi tipični “našijenac” na to imao bi bio otprilike: “Ma naše društvo je bolje; mi smo bolji ljudi. Ovdje smo došli samo zbog novca.” Čekaj, mi smo tako dobri ljudi da smo spremni svega se odreći radi novca? Sva ta navodna duhovna superiornost našeg zavičaja nam vrijedi oko 5000 dolara mjesečno. Baš smo kvalitetni ljudi onda. 

Naravno, nisam se zadovoljio ovim ofucanim “objašnjenjima” nego sam potražio bolja. Nisu oni naivni ni glupi nego imaju više povjerenja u ljude oko sebe. Baš zbog toga su i stvorili bogatije društvo nego mi Balkanci. Možemo mi da krivimo i Turke i Austrougare i Tita i koga hoćemo, ali mi smo sami sebi najveći neprijatelji. Svaki ugovor koji postoji između dva čovjeka jako je skup ako je iza njega nepovjerenje. Ljudi koji zaziru jedni od drugih malo će ugovora i napraviti među sobom. Propsperitet i napredak društva ponajviše ovise o međusobnoj suradnji njegovih članova. Kanađani ne troše svoju energiju na to da provjere da li će ih neko prevariti. Troše je na produktivne aktivnosti. Takvo ponašanje mogu da si priušte baš zato što vjeruju jedni drugima. Da bi društvo išlo naprijed, čovjek mora spustiti gard i prepustiti se milosti i nemilosti bližnjega svoga. Naravno, i bližnji mora isto učiniti ako ćemo naprijed.

Prva reakcija koju na ovo očekujem je da mi nismo ništa ni bolji ni lošiji od Kanađana nego je sustav takav da ne postoji povjerenje u taj “sustav”. Prvo, slažem se da vjerovatno ne postoji bitna razlika u urođenoj sposobnosti da budemo dobri ili pametni između nas i Kanađana. Slažem se i da narod nema povjerenja u sustav tj. institucije, ali to i jeste dio moje teze. “Sustav” nije neka apstraktna mehanička pojava koja postoji van ljudi i njihove svijesti. Sistem je sačinjen od ljudi. Kanađani su provjeru vjerodostojnosti ugovora među ljudima u društvu povjerili trećim licima–odvjetnicima, zakonodavcima, inspekcijskim agencijama–zato što im vjeruju. To famozno povjerenje u institucije i pravnu državu kojih su našim političarima puna usta zavise od pogleda na svijet ljudi koji sačinjavaju te institucije i ljudi koji usluge tih institucija koriste.

To ne znači da nitko nikad nikoga neće prevariti. I sami znamo da je to utopija, ali i previsok stupanj nepovjerenja prema drugim ljudima je poguban za društvo. Također bi aposlutno povjerenje u druge bilo pogubno za društvo. Svi znamo šta se desi kad mislimo da nije na nama da uopće preispitujemo ispravnost postupaka ljudi na vlasti. To je idealna podloga za tiraniju i totalitarne režime. Ali, i previsok stupanj nepovjerenja prema drugima vodi ka rasipanju dragocjenih resursa. Dakle, moja poanta je da su Kanađani došli bliže optimalnom stupnju povjerenja jedih prema drugima nego što smo to mi uspjeli.

Sama podjela rada i specijalizacija, koji su baza tržišne ekonomije, ovise o međusobnom povjerenju. Standardni primjeri komparative prednosti iz ekonomskih udžbenika u kojima se jedan čovjek specijalizira u proizvodnji jednog proizvoda, a drugi čovjek u proizvodnji drugog proizvoda, zasniva se na međusobnom povjerenju. Ako se ja specijaliziram za proizvodnju, recimo, mlijeka, onda ovisim o drugim ljudima za sve svoje ostale potrebe. Dakle, moja odluka da ne buden “svaštar” i proizvodim sve što mi treba nego da to povjerim drugima ovisi o tome koliko ja vjerujem tim drugima da će mi, kad mi bude trebalo, te svoje proizvode staviti na raspolaganje, od kruha pa do popravljanja auta. Čovjek koji nikome ne vjeruje pokušava da u svemu bude samodovoljan, a to je jako neproduktivan sistem.

Dakle, kad kažemo “ma neka samo svako radi svoj posao” ili “neka institucije rade svoj posao”, implicitno podrazumijevamo da svako vjeruje drugima da će i oni raditi svoj posao. “Sistem” funkcionira dobro kad se ja usredotočim na svoj posao, a drugima ostavim da se usredotoče na svoj, kada ja ne trošim svoju energiju da im “držim svijeću” jer i za “držanje svijeće” ima tko čiji je to posao.