Ne dozvolite da vam antitržišni mentalitet pojede budućnost

Na samom početku studija u Kanadi, nepunih osam mjeseci nakon što sam u tu zemlju došao, napisao sam esej simptomatičnog naslova “Ne dozvolite da vam novac pojede dušu” u kojem sam kritizirao kandsku poljoprivredu jer je, kako sam tada mislio, usredotočena samo na profit, a u drugi plan stavlja tradicionalne vrijednosti kao što su obitelj, prijateljstvo i zajedništvo. Tu sam iznio niz antitržišnih teza koje mi iz ove perspektive djeluju naivno i djetinjasto, ali su mi sada dragocjene. Dragocjene su mi jer mi pomažu da razumijem antitržišni sentiment koji je vrlo zastupljen u Hrvatskoj.

U čemu se taj antitržišni sentiment očituje? Očituje se ponajviše u svakodnevnom narativu. Zanimljiv mi je način na koji se na Balkanu govori o privatnom vlasništvu. Uz taj termin uvijek se nekako u svakodnevnom diskursu povlači zadah nepravde. “Ma on ti je privatnik” se uglavnom koristi kao moralna etiketa. Ono, “lako je njemu; (jer) on je privatnik”. Ili “ma briga njega za nas; (jer) on je privatnik”. Ili “ma to je kupio neki privatnik; (pa zato) mi od toga nećemo imati nikakve koristi.”

To gledanje na tuđu korist kao na vlastitu štetu je vjerovatno jedna od značajnijih barijera uspostavljanju prave tržišne ekonomije na Blakanu.

Sličan tip narativa je da se privatnik bogati tako što zapošljava druge da rade za njega. Rekli biste: “Pa kakav sad prigovor ovome imaš? Ovo je gola činjenica.” Ali, nije ovo gola činjenica. Prvo, nismo definirali što to znači biti bogat? Bogat u odnosu na što ili koga? Evo, ja sam bogat u odnosu na sebe prije petnaest godina, ali vjerovatno nisam bogat u odnosu na Billa Gatesa.

Drugo, zar nije također točno da privatnik radi i za radnika? Ja sam, recimo, od sveučilišta u Waterloou i od sveučilišta u Guelphu dobio na raspolaganje ogromnu količinu njihovog kapitala koji mi koristi za to da učim studente i pišem znanstvene radove i tako zarađujem za sebe i svoju obitelj. Dakle, ja sam se “obogatio” “radeći za drugoga”. Stavljam oba termina pod navodnike jer su oba subjektivna. Zavise u koju polovicu čaše gledate, onu punu ili onu praznu.

Zašto se samo usredotočiti na “prazni” dio čaše, tj. na to da su ta sveučilišta od mene dobila na raspolaganje moj rad i da ja radim za njih. Točno, radim ja za njih, ali rade i oni za mane. Ja njima nudim moje usluge, a oni meni nude svoje. Moj radni odnos je u obostranu korist, a ne samo u korist mog poslodavca. To što netko ima koristi od mog rada ne znači da on od mene nešto otima ili da naš odnos ide na moju štetu. Tako je u svakom dobrovoljnom odnosu radnika i poslodavca.

Nedavno sam napisao članak o neprijavaljenom radu ili, popularno, “radu na crno”. Kad sam čitao neke komentare, imao sam osjećaj da čitam onaj moj esej o “nepravednoj” kanadskoj poljoprivredi gdje je, navodno, osobni profit prioritet. I tu kod našeg čovjeka postoji naglasak na “čaša je do pola prazna”. U Kanadi, recimo, mnogi dostavljači brze hrane rade na crno i na to prosječan Kanađaning gleda kao na nužno zlo posla koji je vrlo slabo plaćen. Mnogi novi imigranti rade na crno jer su drugačije neisplativi. Razina znanja im je takva da nisu baš produktivni.

Kod nas na Balkanu riječi koje se prvo spomenu kad se govori o radu na crno su kriminal i varanje države. Dobija se dojam da bi naš čovjek radije bio po zakonu nezaposlen nego da radi na crno. Ne znam da li je ovo posljedica one “bolje za dinar ležeti nego za dva raditi” koja je bila aktualna za vrijeme Jugoslavije, ali mi prilično liči na to. 

Onu drugu, punu stranu čaše, malo tko spominje, a to je da je zaposlen čovjek društveno dobro. Zaposlen čovjek proizvodi nešto što će nekome biti od koristi. Zaposlen čovjek je aktivan, kreće se u krugu ostalih zaposlenih ljudi i time dolazi u kontakt sa novim mogućnostima produktivnog djelovanja. Ne treba zaboraviti i ono što je možda najvažnije, a to je psihološki utjecaj zaposlenosti. Zaposlen čovjek ima osjećaj svrhe. Nedostatak osjećaja svrhe korijen je mnogih psihičkih problema i zato je za čovjekovo mentalno i fizičko zdravlje pogubno da bude nezaposlen.

Točno, bilo bi idealno kad bi država smanjila nepotrebne namete pa da rad na crno ne bude surova realnost ili da svaki radnik bude dovoljno produktivan da poslodavac za sve može da izdvoji državne namete. Ali iz perspektive čovjeka koji treba preživjeti na neki smislen način, mnogo je smislenije da si nađe neko zaposlenje, pa makar i na crno, ako ne može drugačije, nego da sjedi i čeka da se zakon promijeni. Jeste, čaša je do pola prazna, ali bolje je da bude do pola prazna, a do pola puna nego da bude do kraja prazna.

Koga je šokirao Charlottesville, taj živi pod staklenim zvonom

U jeku nedavnih događaja u Charlottesvilleu, mnogi progresivno orijentirani Kanađani su sa zgražanjem komentirali te događaje. Stanje šoka je bilo očigledno, “virtue signaling” također. Fraze jakog emotivnog naboja poput “Prvo su došli …” su prštale na sve strane. Meni lično je bilo zabavno to gledati jer otkriva, po meni, mnogo ozbiljniji problem.

Nisam komentirao nedavne incidente u Charlottesvilleu jer mi to nije ništa šokantno, ništa novo što prije nisam znao. Kao imigrant, naviknut sam na latentni rasizam koji je posvuda. Zabrinjavajući nisu oni koji su svjesni svog rasizma, poput onih čije nasilje smo upravo vidjeli. Odrastao sam okružen takvim ljudima. 

Više me brinu oni koji nisu svjesni svog rasizma jer je njihovo ponašanje u ekstremno kriznim momentima teško predvidjedi, a mnogo je takvih. Nihova nesvijest se najbolje vidi u načinu na koji se obezvrijeđuju iskustva useljenika, a sve pod etiketom “objektivne znanosti”. Na primjer, u beskrajnom nizu ekonomskih studija koje analiziraju ekonomske efekte imigracije, pitanje uvijek ide ovako: “Da li imigranti uzrokuju smanjenje plaća domaćeg stanovništva?” Implicitno je da se to podrazumijeva kao vrijednosno neutralno pitanje, objektivno, bez prejudiciranja ko je u ovoj priči manje ili više bitan. 
Meni, koji sam šesnaest godina sa druge strane ovog “znanstvenog” pitanja, kao dan je jasno da se ovoj gore konstrukciji imigranti implicitno tretiraju kao mrtva materija koja, eto, sama od sebe dođe pa onda snizi plaće domaćeg stanovništva. Implicitno je takođe i to da se snižavanje plaće domaćeg stanovništva smatra lošim. Da se ne smatra lošim, ne bi se mi ekonomisti toliko trgali izučavajući taj “problem”. A zašto je loše? Pa valjda zato što u prvi plan stavljamo tog domaćeg radnika i brine nas što je njegova plaća snižena.
U međuvremenu, nitko mi nikada nije rekao nešto poput: “Čovječe, pa ti imigranti su izgleda spremni pretrpjeti puno boli kada gotovo nikad ne odbijaju raditi za manje plaće i pod gorim uvjetima od domaćeg stanovništva!” Nitko, koliko je meni poznato, nije analizirao znanstevno pitanje: “Da li bi plaće imigranata bile veće kad bi se domaći radnici s njima manje natjecali za iste poslove?” Ovo je isto ono prvo pitanje, ali iz perspektive inigranata. Dakle, pod krinkom znanstvene neutralnosti se provlači latentna netrpeljivost prema doseljenicima. 
Drugi čest slučaj latentnog rasizma je kad se senzacionalistički izdvajaju slucajevi “dobrog susjeda inigranta.” Nedavno je cijelu Kanadu obišao tekst sa pričom u kojoj se govori o Sirijcu koji je pomogao svojim kanadskim susjedima tijekom olujnog nevremana. Ono što je meni, kao nekadašnjoj izbjeglici, odmah palo na pamet su sljedeća pitanja: Što? Postoji nešto izvanredno u useljeniku kao dobrom susjedu? A što ako nije dobar susjed? Ima li i on jednako pravo biti šupak kao i bilo tko drugi?

Da pojasnim, iako se čini dobrom idejom ukazati na pozitivna djela izbjeglica, ovakav pristup šalje rasističku poruku. Prvo, to podrazumijeva da je važno posebno istaknuti da je dobronamjernik bio izbjeglica, kao da ne bismo očekivali da izbjeglice pomažu svojim susjedima. No, zašto izbjeglica ne bi pomogla? Članak pokušava reći onima koji ne vole izbjeglice: “Vidi, izbjeglice su dobri ljudi”. Time se podrazumijeva da je nužno uvjeriti druge da izbjeglice mogu biti dobre, kao da se izbjeglice nekako razlikuju od ostalih i moramo potvrditi njihovu ljudskost.

Mnogi vjeruju da su takve priče potrebne jer postoji mišljenje da neke izbjeglice neće pridonijeti svojim novim domovima i društvima. No, većina rođenih Kanađana neće pridonijeti svom susjedstvu na poseban način i to se smatra sasvim OK. Većina Kanađana ne zna ni imena svojih susjeda, ali se njihova pristojnost ne dovodi u pitanje zbog toga. Ne moramo pridonijeti našem susjedstvu na poseban način da bi nas smatrali pristojnim ljudima. Podrazumijeva se da smo dobri ljudi sve dok ne učinimo nešto loše. Međutim, članci poput onog koji sam prethodno povezao podrazumijevaju da izbjeglice trebaju pokazati dodatni napor samo da bi došli do razine na kojoj je ostatak nas po defaultu. 

Ovo su samo dva manja primjera latentnog rasizma na koji se svaki useljenik navikne kao što se ljudsko tijelo navikne na atmosferski pritisak zraka. Ali, bude nam zabavno kad se ti isti latentni rasisti svi nakostriješe na one rasiste koji su bar iskreni, jasni i glasni u svojim pobudama.