Beograd pre i posle gospodar-Vučića








Neke od bitnijih promena:

1. Železnička i autobuska stanica, sa svom popratnom infrastrukturom, se ruše i pretvaraju se poslovni centar Toronta.
2. Staro gradsko jezgro se ruši i pretvara se u park.
3. Šuma i šikara na Velikom ratnom ostrvu (inače zakonom zaštićenom prirodnom rezervatu) se krče i pretvaraju se u Menhetn.
4. Leva obala Dunava se pretvara u kondo raj.

(Kliknite na sliku da biste je uvećali.)

I sve to za pišljivih 3 milijarde dolara. Malo li je?

American hotel cleaner left traumatized after losing his job to a Serbian neurosurgeon

We often hear concerns that immigrants are stealing jobs from decent hard working American people, but we rarely hear the traumatic testimonials of the victims of this new trend. We bring you one such gut-wrenching story about Joe, a hotel cleaner whose job was brutally taken over by Jovanka, a neurosurgeon from Serbia. Joe’s story is particularly telling because it shows what kind of shameless threats Jovanka used to scare off Joe from his job.

“She started threatening me the moment we met”, Joe begins his shocking testimonial. “First, she threatened that she would work for $2 to $5 less per hour than my current wage.” But, as Joe continues with a trembling voice, we learn that this was just the beginning. Then Jovanka became even more aggressive. She started threatening that she would work 12 to 16 hour shifts. “At that point, I realized she was not going to stop”, Joe continues visibly shaken. “I started succumbing to the intimidating threats and tried to scan my surroundings for a safe escape.” It turned out this was a good move by Joe because the aggressive neurosurgeon intensified the mental torture. She threatened that she would be available to the employer at a phone call, at any time, that she would work without a medical, dental or pension insurance, that she would not complain when the bosses and hotel guests treated her like dirt, and, worst of all, that she would actually do her best to be polite to everyone, including those hotel guests that insult her.

At that point, Joe was terrified to his core. He felt he had to escape to a safe place, far from this human monster. So, Joe left his job to this unscrupulous Serbian and applied for unemployment insurance. In the meantime, Joe is receiving psychological counseling to help him deal with the scars from this traumatic experience. We wish him well and hope our government will do something to prevent such tragic events happening in the future.

_______________________
Check out my Satire section.

Rezultati koje je portal „e-novine“ ostvario na mom testu za naivno neinformisane, neiskrene i neinteligentne

Tweet
Kad nam se na ministarskim položajima nalaze ljudi sa upitnom sposobnošću slijeđenja osnovnih običajnih normi etike pisanja, ne treba da čudi što nam ni novinari nisu „upoznati“ sa pravilima te etike. U ovom slučaju mislim konkretno na novinare portala „e-novine“ koji citiraju moj satirični tekst o uticaju HAARP-a na bogatstvo nacija.

Mislim da onih 50% ljudske populacije sa koeficijentom inteligencije ispod 100 možda neće uspjeti da shvati da je ovo satirični tekst čak ni nakon što pročita napomenu na dnu teksta koja glasi:

“(Ako vas ovaj tekst nije nasmejao, Dr. Rajšić će se vratiti nazad u laboratoriju i nakon nekog vremena se vratiti sa novim rezultatima.)”

Tih 50% populacije možda neće kliknuti ni na link u ovoj napomeni koji bi ih u tom slučaju odveo do sekcije bloga pod nazivom “Satirični tekstovi | Satire” u kojoj se nalaze još dva teksta sličnog karaktera. Dakle, pretpostavljam da većina od tih 50% ljudske populacije, tih ispodprosječno inteligentnih ljudi, ne bi uvidjela da ja ne govorim o stvarnoj studiji kad kažem:

“Dr. Rajšić je, u sveobuvatnoj meta-studiji podataka sa reprezentativnih uzoraka iz 152 zemlje sveta došao do zaključka da je najvažniji faktor koji određuje bogatstvo nacija–broj HAARP antena po glavi stanovnika. Broj HAARP antena po glavi stanovnika je u Rajšićevoj studiji imao pozitivan i statistički značajan efekat na nivo ekonomske aktivnosti u datoj državi. Rajšić trenutno radi na teoriji koja bi objasnila ovaj fenomen, a jedna od najjačih hipoteza je da bogate zemlje postavljaju antene na svojoj teritoriji da bi magnetnim talasima usporavale ekonomski razvoj zemalja sa malim brojem antena.”

Toj polovici ljudske populacije bi se, i pored svih direktnih upozorenja da se radi o satiričnom tekstu, greška mogla oprostiti, ali ne i onoj drugoj polovici, čiji je koeficijent inteligencije iznad 100. Većina ljudi koja pripada ovoj drugoj polovici je zasigurno uvidjela da je tekst kritika HAARP paranoje i nekritičkog odnosa prema naučnom procesu koji su obuzeli Srbiju, a i njene susjede, u vrijeme nedavnih poplava.

Toj drugoj polovici, siguran sam, pripadaju i novinari portala „e-novine.“ Pošto su, siguran sam, oni bili u stanju da uvide da je ovo tekst satiričnog karaktera, čudi da su gorenavedeni citat interpretirali kao dio nesatirične proze. Moram stoga da zaključim da novinar ili novinari koji su pisali taj tekst pripadaju segmentu natprosječno inteligentnih ljudi koji su ili neiskreni ili naivno neupućeni u pravila etike pisanja.

Predstaviti nešto što je očigledna kritika besmisla HAARP paranoje kao argument za diskreditovanje autora teksta je, u najmanju ruku, indikator površnosti. Činjenica da autori teksta nisu postavili link ka mom tekstu koji su citirali u pogrešnom kontekstu je dodatni indikator nepoznavanja etike pisanja, a možda i neiskrenosti. Postavljanjem linka bi svojim čitaocima dali lak način da provjere o čemu se radi u originalnom tekstu. Tu mi je još dodana i titula „disko mistik“ i „jahač magnetnog talasa“ koju nisam siguran kako da interpretiram osim kao još jedan indikator niskih standarda pisanja. Ali, pošto su ovo samo indikacije zle namjere, ali ne i dokaz, te da novinarima „e-novina“ ne bih pridavao moralne etikete, pretpostaviću da su samo naivno neupućeni, ali ne i zlobni.

Znam da su standardi za pisanje novinskih članaka neizmjerno niži nego standardi za pisanje akademskih radova, ali ovo, čini mi se, ne zadovoljava ni minimum etike pisanja bilo kakvog pisanog rada. Ovakav pristup pisanju javne riječi vidim kao znak vrlo neproduktivnog stanja u srpskom novinarstvu. Umjesto da trošimo energiju na otkrivanje novih informacija i ideja, mi je trošimo na utvrđivanje osnovnih normi pisanja. To bi bilo slično situaciji u kojoj bi matematičari, umjesto da rješavaju matematičke probleme, svoju energiju trošili da utvrde da li drugi matematičari poznaju osnovna pravila aritmetike.

Crony capitalism in Serbian higher education

Crony capitalism is everywhere around us. We are so used to it that we often don’t even notice it. Any time a privately owned business uses its influence on governments officials (e.g., friendship, money, other favors) to shape government policies in its favor or to avoid the enforcement of the existing laws, we are faced with an example of crony capitalism. Crony capitalism reduces the accountability of politicians and businesspeople for their actions and it also infringes on the freedom of others to compete in the marketplace. That’s why those obvious, staggering examples of crony capitalism are valuable for reminding us about the nature of the economic system in which we live.

One of those staggering examples of crony capitalism is currently occurring in Serbia. There is strong evidence that the PhD dissertation of the Serbian minister of internal affairs, Nebojša Stefanović, is filled with plagiarism, and that its scholarly contribution is otherwise nil. The minister obtained his PhD at the privately owned Megatrend University in Belgrade in only two years. He also obtained his undergraduate and master’s degrees from the same university while at the same time being a high profile politician in the party of the current prime minister, Aleksandar Vučić. Stefanivić’s dissertation has been examined by economists from the London School of Economics, the European Business School in Wiesbaden, and the University of Belgrade, and all the assessments conclude that it is rife with plagiarism.

In the meantime, another, perhaps even more staggering case of academic dishonesty was discovered at Megatrend. A group of scholars found that the claims of Megatrend University owner and dean, Mića Jovanović, that he earned his PhD at the London School of Economics were false. The administration of the LSE confirmed that Jovanović never attended the LSE.

In these conditions, one would expect some sort of a mitigation strategy by the political authorities, like moving the incriminated minister onto a different, less prominent position. However this did not happen. Serbian prime minister, Aleksander Vučić, defened Stefanović from the day the first evidence of plagiarism came out. In a press conference, he even called the analysis by the LSE economists as “the stupidest explanation” he has ever seen. He even publicly claimed that the minister of education agreed with his assessment of the LSE scholars’ analysis.

As most of the media outlets seem to be reluctant to publish anything that might anger the state officials, the public outcry about these developments has been expressed mostly through the blogosphere. The public’s frustration mounted as there was no action on the part of the government. Eventually, the government curbed some of that outcry by recommending that the dean of Megatrend University resign from that function, which he did soon after. But, in his resignation speech to the faculty and staff of Megatrend, he said there is no need for worry and happily exclaimed that “we have strong support from the prime minister.” Minister Stefanović is still in his position and rejects all accusations of plagiarism.

However repulsive or shocking the actions of the people involved in this case might seem, they are perfectly explainable. Minister Stefanović is a young, aspiring politician, but he was missing some academic prestige to cement his rising political trajectory. He is also the kind of person the Serbian prime minister obviously likes and wants to have as part of his government. But, as Stefanović may not have the academic committment necessary for satisfying the basic standards of academic integrity, it may be beneficial for his boss, Vučić, to persuade Megatrend’s examiners to lower their standards in this case. This persuasion does not even have to be direct. It is enough for the examiners to know that, as their dean had said, “they have the full support” of the prime minister. As this support may weaken if they fail his favorite party member, the incentives for lowering the standards of academic integrity are set in place. The only thing left is to start the well-oiled clockwork of crony capitalism.

Discovering Stefanović was the first glitch in the functioning of this clockwork. This glitch opens the question of how many times academic standards in Serbian higher education have been lowered in the past. How many fake doctors are there in the political and economic establishment of Serbia?

To the uninitiated, this may sound like a story straight out of a Saturday Night Live or a Monty Python sketch. But, it is painfully real. We should use its painfulness to underscore the basic features of crony capitalism present in almost all spheres of political and economic activity in all countries. We often gradually get used to politicians using the force of the state apparatus to help their buddies and we stop noticing. But the fact that we get used to crony capitalism does not make this social arrangement any less dangerous. It only takes us further in the direction of living in a Saturday Night Live or a Monty Python reality.

Pet tipičnih Vučićevskih pokušaja opstrukcije pitanja i kako na njih odgovoriti (ako ste spremni da izgubite posao zbog toga)

1. Ko Vam daje pravo da to pitate?

Ako mislite da sam počinio protivpravni akt ovim pitanjem, u potpunosti Vas podržavam u pokretanju krivičnog postupka protiv mene. U međuvremenu, da li biste mi učinili uslugu i odgovorili na postavljeno pitanje? Siguran sam da time ne biste prekršili ničija prava.

2. Kako Vas nije sramota da me to pitate?

Hvala na Vašem interesovanju za moje emocionalno stanje pri postavljanju ovog pitanja, ali mislim da je ono potpuno nebitno u ovom kontekstu. Uostalom, Vi ne pripadate u krug mojih bliskih prijatelja sa kojima dijelim lična osjećanja. U potpunosti podržavam Vaše pravo da pokušate da uđete u taj krug. U međuvremenu, da li biste mi učinili uslugu i odgovorili na postavljeno pitanje?

3. To je najgluplje pitanje koje sam do sad čuo.

Hvala što ste podijelili svoj subjektivni doživljaj mog pitanja. Ako imate psihološku inhibiciju prema odgovaranju na najgluplja pitanja, imam rješenje. Postaviću Vam još jedno pitanje. U tom slučaju, jedno od dva pitanja koje sam vam postavio neće biti najgluplje pitanje koje ste do sad čuli pa ćete moći na njega odgovoriti.

4. Zar nema važnijih pitanja od toga?

Hvala što ste se ponudili da besplatno budete urednik moje novinske sekcije/bloga/sfere interesovanja. Trenutno mi uredničke usluge nisu potrebne, ali imaću Vas u vidu ako mi ikad budu potrebne. U međuvremenu, da li biste mi učinili uslugu i odgovorili na postavljeno pitanje, za koje ja mislim da je trenutno najvažnije?

5. Ko vam je to rekao?

Hvala što ste podijelili svoju radoznalost sa mnom, ali ne vidim kako navođenje izvora mojih informacija može da Vam pomogne u odgovoru na moje pitanje. Ako možete da date argumente koji bi me uvjerili da će Vam ta informacija pmoći, rado ću Vam je dati. U međuvremenu, biću zadovoljan i Vašim odgovorom baziranim na nepoznavanju mog izvora informacija.

“dr” Stefanović, vrh ledenog brijega tuge naše pregoleme

Od priča o Stefanovićevom plagijatu sam se već umorio, a to je, izgleda, i taktika onih koji ga uporno drže na funkciji koju ni po kojem kriterijumu nije zaslužio. Taktika im je da te zamore debilizmom. Obični narod ionako nema pojma o čemu se radi pa im je jedino potrebno da zamore one koji znaju. Koliko analiza je potrebno da bi se priznalo da je to smeće od rada ne samo smeće nego i plagijat? Pretpostavljam da je je taj broj beskonačan, bar sudeći po reakciji premijera Vučića, koji kaže da taj “doktorat” “uopšte nije loš.” (Stefanoviću, ovako se navode izvori, čak i u neobaveznom blog članku, a da ne govorimo o disertacijama. Znači, osoba koja je nešto izjavila sa sve navodnicima oko teksta. E to se od tebe tražilo, ako ti još nije jasno.)

Vučiću Stefanovićev doktorat “uopšte nije loš” valjda zato što je bolji od njegovih radova koje je pisao na osnovnim studijama prava. Mada, taj “doktorat” ne bi dobio prolaznu ocjenu ni kao rad na osnovnim studijama većine svjetskih fakulteta. 

Nego, taj kukavni “doktorat” je samo nagovještaj mnogo veće tuge koja mori i Stefanovića i tu našu jadnu Srbiju. Prvo, što se tiče plagijatora, to je posebna vrsta ljudi koja ne zna da cijeni ni sebe ni druge. Prošli semestar sam imao dvoje koji su prekopirali rad gotovo doslovce od trećega, koji im je dao rad misleći da će oni iskoristiti samo ideju, ali ne i sadržaj. Da bih im svima troma učinio uslugu, pozvao sam ih na razgovor umjesto da ih obaram i prijavljujem etičkoj komisiji. Na tom razgovoru su sve troje djelovali prilično uplašeno pa sam mislio da su nešto naučili. Nažalost, ono dvoje koji su prepisivali nisu naučili ništa pa su u svojoj ocjeni predmeta na kraju semestra napisali da su imali problema sa razmijevanjem jer “profesor ima strani akcenat.” Šteta što to nisu napisali koristeći pravila engleskog pravopisa. Nekako gubiš kredibilitet ako se žališ na nečiji engleski, a pri tom ne znaš razliku u značenju riječi allowed i aloud. Onaj treći, od koga su prepisivali, je imao vrlo pozitivno mišljenje o predmetu. Ali, nije ovaj tekst o mojim studentima nego o studentu Miće Jovanovića i univerziteta Megatrend. Inače, Kanađani mi isprva ne vjeruju kad im kažem da postoji univerzitet koji se zove Megatrend. Misle da ih ložim na foru onog crtanog “Megamind” ili nečim iz filmova iz serijala “Austin Powers.”

Taj Mićin student je je simbol naše tuge iz više razloga. Umjesto što je gubio vrijeme na pisanje bezvrijednog teksta, Stefanović je mogao da te dvije godine utroši na nešto što ga stvarno zanima, a ne da traći svoj i tuđe živote. Najveće nepoštovanje on je pokazao upravo prema sebi jer taj njegov “doktorat” pokazuje da on sebe ne smatra vrijednim suštinskog doprinošenja boljitku ljudi oko sebe. Iz iskustva znam da, kad u nečemu uživas, doktorat je samo popratna pojava. Većina ni ne misli o tituli nego istražuje pitanja koja ih zanimaju. Baš zato je Stefanovićev “doktorat” tuga do neba. Njega ono o čemu je pisao u tom “doktoratu” uopšte nije zanimalo pa samim time i kvalitet napisanog odgovara količini motivacije autora.

Tužno je i to što se pitanje da li je neko napisao doktorat ističe u prvi plan, a to u akademskim krugovima uopšte nije tako. Doktorat se napiše. Time se dokaže neki minimum sposobnosti za samostalno istraživanje. Onda se doktorat pohrani u arhivu i skuplja prašinu, fizičku ili virtualnu. To nikoga više ne zanima. Ljude zanima šta ćeš ti uraditi poslije tog doktorata; šta ces objaviti u relevantnim naučnim časopisima i knjigama. Disertacija je tu samo da pokaže da si prošao standardni dril. Stefanović nije, znači, prošao ni taj minimalni dril. To je kao kad neko tvrdi da je pisac, a ne zna azbuku. Znači, mi se tu prepiremo oko toga da li Stefanović zna azbuku, a on i njegovi poslodavci tvrde da je on pisac.

Međutim, ponajviše je on sibmbol naše tuge jer je otkrio kakvi nekompetentni, nemoralni i nadasve arogantni ljudi stoje na kormilu ove države i koliko ta država nije spremna sama sebe da pogleda u ogledalu. Na nekompetenciju i nemoral smo nekako navikli po defaultu kad je u pitanju država, ali da nam se u lice keze i pokazuju da misle da smo mentalno retardirani i ne vidimo šta rade, e za to treba petlje, ili ludosti. Od izbacivanja različitih verzija Stefanovićevog “doktorata”, od kojih se ne zna koja je gora, do Vučićeve izjave da do sad nije čuo ništa gluplje od tvrdnje da je taj “doktorat” plagijat, svi koraci srpskih vlastodržaca ukazuju da oni misle da je srpski narod mentalno retardiran pa ne vidi čistu aroganciju bez pokrića u tim koracima. E to je, dragi moji, vrhunac srpske tuge. Oni koje ste izabrali da rade za vaše dobro se ne libe da vas otvoreno tretiraju kao idiote i još se čude i glume povrijeđenost kad se žalite. Neka nam je svima sa srećom. 

Pet razloga zašto nam je bilo dobro u Jugoslaviji

Ja, Titov pionir

O tome kako je bilo dobro za vrijeme bivše Jugoslavije već su pisali mnogi, svako iz perspektive svoje generacije. Ali, malo ko je pisao iz perspektive generacije koja Tita nije zapamtila, a ipak je živjela u njegovoj Jugoslaviji. Zato bih htio da se čuje glas i te (moje) generacije rođene pred kraj sedamdesetih. Evo pet razloga zašto je nama bilo dobro u Jugoslaviji.

1. Tito

Još negdje sredinom osamdesetih, majka i Tito su u dječjoj psihi imali otprilike ravnopravno mjesto. Zakletva “majke mi” se od strane naših drugara smatrala ekvivalentnom zakletvi “ako prevarim, druga Tita ne volim.” Ona ista majka koja nas je nosila u svojoj utrobi i kojoj je naš život miliji od njenog vlastitog je u našoj svijesti imala isto mjesto kao i čovjek koji je očeve naših vršnjaka poslao u konc logor na Golom otoku samo zato što im se politička viđenja socijalizma nisu podudarala.

Već kao petogodišnjaci, šestogodišnjaci ili sedmogodišnjaci, bili smo žrtve indoktrinacije kultom ličnosti, ali toga uopšte nismo bili svjesni pa nam je baš bilo dobro.

2. Urbani život

Mnogi od nas su bili prva generacija u svojoj familiji rođena u gradu. Živjeli smo uglavnom u novim kućama koje su naši roditelji podigli na kredit sa fiksnom kamatnom stopom tokom sedamdesetih. Podigli su ih brzo, ali ne dovoljno brzo da bi prestigli inflaciju koja je pojela sav kredit pa je rata za otplatu kredita na kraju bila kao cijena kutije šibica. Naše roditelje je kredit došao jeftino, ali je banke od kojih su njihova preduzeća dobila novac taj kredit koštao kao Svetog Petra kajgana. Banke su poslovale sa ogromnim gubitkom, koji su nadoknadile pozajmljivanjem od Međunarodnog monetarnog fonda, što je 1983 dovelo do dužničke krize i bankrota jugoslovenskih dužnika MMF-u.

Taj bankrot smo na svojoj koži osjetili nekoliko godina kasnije, a i sad ga osjećamo. Bili smo žrtve neodgovorne ekonomske politike države, ali toga uopšte nismo bili svjesni pa nam je bilo baš dobro tih osamdesetih.

3. Besplatno školstvo

Već u prvom razredu osnovne škole smo naučili da je “socijalizam najefikasniji i najhumaniji ekonomski sistem.” Dok naši vršnjaci na zapadu nisu znali ni beknuti o tome šta je socijalizam, a šta kapitalizam, mi smo već u prvim školskim danima znali da je kapitalizam “truo” i da mu dolazi propast. Nikome nije palo na pamet da upita zašto to djeca od sedam godina treba da znaju bilo šta o “trulosti” kapitalizma i o svetosti socijalizma. Posebno nikome nije palo na pamet da upita kako će obrazovni sistem djecu ubijediti da vjeruju da ima nešto trulo u sistemu iz koga njihovom prijatelju iz odjeljenja tetka iz Njemačke šalje igračke koje nikad u životu nisu vidjeli i svi bi se njima igrali. Kako to tetka ne šalje trule jabuke, umjesto autića na daljinsko upravljanje kad je taj kapitalizam tako truo? Koliko para, toliko i muzike, pa tako i u “besplatnom” školstvu koje smo svi mi kroz nos plaćali. Samo reci da ne razumiješ šta to ima toliko strašno u sistemu u kome je dozvoljeno posjedovati više od 10 hektara zemlje i zapošljavati više od 10 radnika. Dobićeš etiketu bezobraznika koji sramoti svoje roditelje. 

Bili smo žrtve političke indoktrinacije i zlostavljani uvredama, ali uopšte toga nismo bili svjesni pa nam je bilo baš dobro.

4. Razdvojenost države i religije 

Ako si bio religiozan, to je bio tvoj lični izbor i država s tim nije imala ništa. Nije bilo vjeronauke u školama i crkva nije uticala na zakonodavstvo. Usljed religijskog vakuuma, za nas je pronađena alternativna sekularna religija–svete tekovine socijalističke revolucije. Zato nam je i bilo tako dobro. Naše dobro se mjerilo nivoom paranoje kojim nas je režim filao kroz besplatno školovanje–šta će se desiti u slučaju da “izgubimo tekovine revolucije?” Pošto smo tekovine revolucije trebali čuvati “kao zjenicu oka,” onda smo zamišljali da će nam neko iskopati oči ako nestane tekovina revolucije.

Bili smo žrtve zastrašivanja kvazi-religijskom paranojom, ali toga uopšte nismo bili svjesni pa nam je baš bilo dobro.

5. Sloboda

Posljednji, ali ne i najmanje važan razlog zašto nam je bilo dobro je što su naši roditelji imali potpunu slobodu obožavanja tekovina socijalističke revolucije. U slučaju da su željeli te slobode da se odreknu i da posumnjaju u Titov svijetli put, imali su osiguran stan i hranu na egzotičnom ostrvu na Jadranskom moru spomenutom u tački 1. Vjerovatno zbog te slobode obožavanja tekovina svete socijalističke revolucije, oni koji su dobili tretman na tom golom egzotičnom ostrvu/otoku su gledani kao heretici, sramota za svoju porodicu, komšiluk, selo. Zato se krilo ako je neko iz tvoje familije priznao da nije u potpunosti shvatio koliku slobodu je imao pa se odlučio na ideološko prevaspitavanje na Golom otoku. To je bila ljaga koja se nije mogla saprati.

Učili su nas da se sramimo onih koji su se drznuli da misle drugačije i da se osjećamo krivima zbog nečega što nema nikakve veze s nama, ali, pošto toga uopšte nismo bili svjesni, baš nam je bilo dobro. 

Vučić istakao značaj obrazovnog sistema u stvaranju mladih lidera

“Ja sam svoje prve liderske korake napravio u dvorištu Desete beogradske gimnazije. Uvek je bilo važno da se zna ko je glavni kul lik u dvorištu. Kad je, recimo, Vlaja iz III5 postavio u pitanje moju dominaciju u južnom ćošku školskog dvorišta, bio sam hitar da najboljeg učenika u razredu, Ćutka, koji se i svoje senke boji, odmah upitam–Da li si ti ikad čuo nešto gluplje od ovoga što je Vlaja rekao? Ćutko je, naravno, ćutao, a potom tiho promumlao jedno nerazgovetno–ne. Ali, i to je bilo dovoljno da ostali vide ko je gazda i koga mozak razreda podržava. A šta će drugo i da kaže kad zna da samo ja mogu da mu osiguram miran boravak u južnom ćošku.

I zato kažem našoj omladini da se ugleda na mene. Kad vidite da je neko nemoćan, okrenite to u svoju korist. Dobre prilike za napredovanje u hijerarhiji društva ne padaju s neba. Dobre prilike se stvaraju liderskom pronicljivošću. Kada vidite da je neko neinformisan, zgrabite tu zlatnu koku i iskoristite neinformisanost drugih kako biste vi isplivali na površinu. I nikad, ali nikad, ne podcenjujte moć tihog uzdaha dok se obraćate publici. Tihi uzdah ima moć da vas u očima publike pretvori iz običnog smrtnika u svetog mučenika za pravdu i slobodu.

Moram ipak da istaknem da moj liderski uspeh ne bi bio moguć bez postojanja efikasnog obrazovnog sistema koji je jasno davao do znanja kakvi kavaliteti su potrebni da bi neko postao glavni baja u svom ćošku školskog dvorišta. Zato, iskoristite priliku koju vam škole Republike Srbije velikodušno pružaju i razvijte svoje liderske potencijale do maksimuma. Poslušajte me, i nećete se pokajati.

Vaš bolji i lepši tata, A.V.”

The Beer Store Propaganda

One of the first lessons economics students learn in their first economics course is that supply and demand affect price. An increase in supply reduces the price of a good because there is more of the good available, and the only way all of it can be sold is if the new supply is offered at a lower price. In fact, you don’t need an economics degree to understand this relationship. If you ever tried to sell anything, you know that the first question you want to answer is: how much are others asking for the same product? You want to know this because you know that the best way to sell your product is to ask a little bit less than the competition. If you understand this, it will not be hard to see the fallacy in the picture below.

The add claims that allowing grocery stores to sell beer would increase the price of beer. But, we know that new suppliers must compete with the existing suppliers by lowering prices, not by raising them. So, if anything, allowing grocery stores to sell beer would lower beer prices. This, in fact, is the reason The Beer Store wants to prohibit grocery stores to sell beer. New suppliers would lower the price of beer and thus lower the monopoly profits of the current supplier, the Beer Store. This is ECON 101 at its simplest, dear friends.